Green Screen Fest u Beogradu -filmski festival za očuvanje okoliša

Zaštita okoliša i briga za očuvanje prirodnog blaga u Srbiji dostigla je razinu na kojoj je donedavna bila Hrvatska. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju, od svega 5-6 godina, Srbija je  za područje zaštite okoliša počela izdavajati proračunska sredstva, ali i dobivati novce iz međunarodnih fondova. Iako se prvi napori ekološke nevladine scene bilježe još prije 2000. godine, očiti je uspjeh zabilježen u 2001. godini, kada je Regionalni centar za zaštitu okoliša za srednju i istočnu Europu - REC, ulagao u projekte informiranja o okolišu i sudjelovanja javnosti. Te godine nastao je Ekoforum, danas jedna od najsnažnijih nevladinih udruga koja radi na informiranju javnosti o okolišu i jačanju sudjelovanja javnosti. Rad ekoloških udruga u Srbiji unazad nekoliko godina, uz REC,  financirala je i OECD, odnsno OSCE, Europska organizacija za sigurnost i suradnju, pa Svjetskla banka, World Wide Fondation, Balkan Trust Foundation, USAID,  te ambasade Nizozemske, Velike Britanije, Belgije i druge.

SAVA centar u BEogradu

Hrvatske ekološke udruge-favoriti u projektnim dobicima na međunarodnom tržištu, a u sklopu prekogranične suradnje, pomogle su srbijanskim udrugama da savladaju problematiku koja obuhvaća područje zaštite okoliša. Tako se i Vjekoslav Vuković iz BCIF-Balkanskog fonda za lokalne inicijative  prisjetio posjete Zelenoj akciji i Zelenoj Istri, kada se prvi puta upoznao sa  rezultatima zakona o ambalažnom otpadu, kojim se Hrvatska rješila nagomilane PET i staklene ambalaže.

„Cilj nam je preuzeti načine i metode edukacije građana i građanki  kojima ste vi uspješno svladali teškoće vezane za probleme gomila smeća. Za sada su nam zainteresirane grupe stariji ljudi-umirovljenice i umirovljenici, te školska djeca. Kada država uvede naplaćivanje sakupljenog ambalažnog otpada, kao što je to u Hrvatskoj, vjerujemo da će se rješavati i socijalni momenti,poput zapošljavanja radnika, otvaranja tvrtki za reciklažu i slično,“ uvjereni su Vjekoslav Vuković iz BCIF i Ivana Jovičić iz Centra za unapređenje životne sredine.

"Još nam je potrebna podrška medija i vlade Srbije, ali i iz Hrvatske i EU kako bi informirali našu javnost, zato su ovakvi međunarodni skupovi poput Green Screen Festa, višestruko korisni,“ mišljenja je Ivana.

Ivana Jovičić, Centar za unapređenje životne sredine

Da državna administracija Srbije razumije da je rad nevladinih udruga na zaštiti okoliša jedan od prioriteta u pripremama za najavljene pregovore za moguće pristupanje EU, pokazala je ove godine, financirajući projekte pedesetak ekoloških udruga sa 10 milijuna dinara (oko 93.000 eura).  Grad Beograd je gradskim udrugama dao financijsku potporu od 18 milijuna kuna ( oko 168.000 eura).

Edukacija javnosti kroz filmske projekcije

U svibnju 2009. godine grupa nevladinih organizacija iz Srbije okupila se oko ideje organiziranja svjetske premijere filma "Era Glupih"(The Age of Stupid). U rujnu iste godine prvo prikazivanje filma održano je pred više od 1.700  gledatelja i gledateljica, na Kalemegdanu. Tako se beogradska nevladina scena pridružila lancu od 700 gradova u 75 država svijeta koji su tog rujna prikazivali isti film kojim upozoravaju čovječanstvo na posljedice klimatskih promjena. Prikazivanje istog filma ponovljeno je u prosincu prošle godine, taman u periodu kada je u Kopenhagenu održavana jedna od presudnih UN-konferencija o klimi. Beograđani su tada bili dio svjetske kampanje sa ciljem podizanja svijesti javnosti i ulozi građanki i građana Srbije u globalnoj borbi protiv klimatskog kaosa. Nakon toga su dvije nevladine organizacije, Centar za unapređenje životne sredine i Biro za društvena istraživanja, okupivši domaće donatore i sponzore, udruženja i medije započele organizaciju ovogodišnjeg Green Screen Festa.

Prvi međunarodni festival ekološkog filma "Green skreen fest" održan je od polovicom mjeseca studenog u Beogradu, u Sava centru. Među medijskim pokroviteljima su neke državne medijske kuće ali i nevladine medijske udruge, poput Ekoforuma. Na festivalu, koji je koštao oko 70.000 eura,  prikazano je 50 kratkih i amaterskih filmova. „Green Screen fest“ svečano je otvorio Radoslav Zelenović, direktor Jugoslovenske kinoteke i televizijski urednik još od sedamdestih godina zajedničke Jugoslavenske radio televizije. Uz organizatore, riječ „otvaranja“ izrekao je i europski plivački rekorder Milorad Čavić:

„Podupirem ideju o zelenoj revoluciji, odnosno životu u zdravoj sredini. Ne smijemo od naše planete praviti veliki kontejner.“

Na otvorenju festivala, uz 350 posjetitelja i posjetiteljica, prisustvovali su i čelnici grada Beograda i ministarstva životne sredine, obrazovanja i kulture.

U tri dana festivala organizirane su i multimedijalne radionice za posjetitelje i posjetiteljice svih uzrasta u tri etaže - Green Square i Green Field i Art Salon. Na prvoj su postavljene izložbe ideja i umjetničkih formi koje predstavljaju izvjesne ekološke projekte i njihovu primjenu u svakodnevnom životu. U Green Fieldu su prezentirani novi modeli obrazovanja za održivi razvoj i zaštitu okoliša, zelene tehnologije primjenjive u redovnom i neformalnom sustavu obrazovanja i slično. Art Salon bio je dio filmskog festivala, u kojem su se prikazivali dokumentarni kratki filmovi edukacijskog sadržaja, poput reciklaže, zaštite urbane bioraznolikosti i slično.

Multimedijalna radionica Art Salon

U suradnji sa Goethe institutom iz Beograda, održao se  program pod nazivom "Klima, kultura, promjene", u okviru koga je prikazano 11 kratkih i dugometražnih međunarodnih filmova. Njemački film „Krug“ priča o tvornici koja proizvodi zaštitne (gas) maske istovremeno strahovito zagađujući zrak u gradu u kojem je stanovništvo prisiljeno nositi upravo te zaštitne maske. Filmovi „Oni će doći u grad“, „Račun“, finski film „Recepti za katastrofu“ i nekoliko drugih tematski su obradili sadašnji način života kao zadnju stepenicu pred krah naše civilizacije. Na ceremoniji zatvaranja Međunarodnog festivala ekološkog filma "Green Screen Fest" dodijeljene su nagrade za najbolje filmove u konkurenciji kratkih i amaterskih filmova, kao i specijalna nagrada Sekretarijata za zaštitu životne sredine i televizije MTV.

Goran Šafarek i Olga Jovanović na jednoj od svojih ekspedicija

"Special mention" priznanje za visokokvalitetnu filmsku produkciju osvojili su filmovi "Džungla u oceanu" i "Povratak zelenog raja", autora Gorana Šafareka iz Koprivnice, mladog hrvatskog biologa, publiciste, redatelja i scenariste. Njegovi filmovi uvršteni su u program tri međunarodna festivala: TV festivala u Baru, Green Screen Festa u Beogradu te Festivala turističkog i ekološkog filma Jahorinafest na Jahorini u Bosni i Hercegovini. Sva tri Šafarekova filma prikazana su i u programu HTV-a.

Filmovi su nastali tijekom znanstveno-istraživačkih ekspedicija na području Južne Amerike i Azije. Osim prikaza samih znanstvenih istraživanja u tropskim kišnim šumama, ukazuju i na sve veće probleme koji ugrožavaju ove jedinstvene ekosustave, kao što je sječa šuma, a dugoročno i samog čovjeka.

Iako nenagrađen, film „Tajne Papuka“, autora Branka Štivića, nekadašnjeg voditelja rendžera u Parku prirode Papuk, odlično je prihvaćen od publike. Film je prvotno bio namijenjen turističkoj promociji PP Papuk, a snimljen je u suradnji sa  Gimnazijom Požega iz Požege i stručnom službom parka prirode. Međutim, zbog poslovnog neslaganja ravnatelja Samarđića PP Papuk sa autorom filma, tadašnjim voditeljem rendžera Štivićem, filmu nije dopušteno javno prikazivanje. Tek kada je autor filma napustio PP  Papuk i otišao izvan ingerencije ravnatelja Samarđića, prešavši u Park Maksimir, odlučio je prijaviti na Green Screen Fest taj dokumentano-igrani film o prirodnim ljepotama Papuka.

Branko Štivić, autor filma "Tajne Papuka"

Ono što je najviše dojmilo posjetitelje i posjetiteljice svečanog otvorenja je film „Zaljev“ , dobitnik Oskara za najbolji dokumentarac u 2009. godini. Film su snimili aktivisti tajne misije koja je u konačnici dovela do europske zabrane ubijanja dupina u japanskog zaljevu Taiji. Loui Pshoyos, Paula Dupre i Fisher Stievens režirali su i producirali film uz pomoć kojeg su pokazali svu korumpiranost sistema koju Japanci koriste kako bi poklali što više dupina i prodali ih na zahtjevno europsko i američko gastronomsko tržište.

'Zaljev' je u proteklih godinu dana jedan od najnagrađivanijih filmova uopće. Osim Oscara u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, odnio je više od 50 nagrada na važnim svjetskim festivalima, među ostalima na prestižnom festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, na kanadskom Hot Docsu te IDFA-i.

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda/objavljeno u Objektivu

Drugačiji pristup: Mirela Holy

Bitka za riječ, Sabor RH

Politika je za mene veliki izazov jer sam, ne samo po tome što sam žena, već i po tome što se ne uklapam u protokolarne obrasce politički prihvatljivog hrvatskog modela, na neki način diskvalificirana za rad u  politiici. Čak štoviše, prema priručnicima sa savjetima za političare/ke, ja sam primjer onoga što političari/ke ne bi smjeli/e raditi ukoliko žele uspjeti u politici. Ne pristajem na takve klišeje i smatram da prostor politike i političkog dijaloga treba jako proširiti kako bi dobio obilježje mnogoglasja koje osigurava različite poglede i rješenja ključnih društvenih problema

Jedan plavi šešir elegantne, stroge i čiste forme autorski je modni rad današnje saborske zastupnice SDP-a , Mirele Holy. Izložen je prije desetak godina na jednoj od brojnih modnih revija i kreatorskih izložbi na kojima je sudjelovala zastupnica Holy. Mirela Holy studirala je etnologiju i književnost na Filozofskom fakultetu, doktorica je humanističkih znanosti. U području zaštite okoliša i održivog razvoja ima ogromno iskustvo, bez sumnje, najkvalitetnije od mnogih samoprozvanih „ekologa“ i „zelenih“. U svojim dvadesetim godinama bila aktivistica u Zelenoj akciji, a od 2000. do 2005. radila je  u Ministarstvu zaštite okoliša na poslovima odnosa s javnošću, a potom kao šefica kabineta ministra Ive Banca. Godine 2007. godine izabrana je kao zatupnica SDP-a u Sabor RH. Potpredsjednica je Odbora za zaštitu okoliša Sabora RH. Predavačica je na London School of Public Relations te na specijalističkom diplomskom studiju 'Upravljanje poslovnim komunikacijama' na Veleučilištu VERN'. Autorica je jedine i jedinstvene knjige u nas -„Mitski aspekti ekofeminizma“, pokreta koji se temelji na razmišljanju o podudarnosti između središnjih teza ekologizma i feminizma, odnosno na suprotstavljanju dominaciji nad prirodom i dominaciji nad ženama.   Mirela Holy postepeno zauzima vodeće mjesto u politici zaštite okoliša, socijalne pravde i i rodne jednakosti  u Hrvatskoj. Svoja razmišljanja i stavove dala je čitateljima Objektiva kroz eksluzivni intervju. 

Lj.M.S.: Shvaćate li politiku kao kreativno područje na kojem se, kao u umjetnosti, žene mogu dokazati na sebi svojstvene načine?

Vjerujem da, ako se predajete s veseljem onome što radite, možete baviti bilo čime na kreativan način: modom, politikom, pisanjem, odnosima s javnošću ili pak 'običnim' uredskim poslom. Ne vjerujem u podjele među ljudima, mislim da nema velike razlike između muškaraca i žena u kreativnom odnosu prema poslu. Ako s voljom i entuzijazmom, rekla bih i s užitkom, radite ono što volite i što vas interesira, u tome ćete biti kreativni, neovisno jeste li ženskog ili muškog spola. Ono što je različito, u kontekstu hrvatskog prilično patrijarhalnog društva, jest odnos glavnih struja društva prema ženama u politici. Nažalost, u Hrvatskoj se politika još uvijek smatra 'muškim' poslom, a žene u politici zbog toga još uvijek nemaju isti 'značaj' i istu 'težinu' kao naši muški kolege. To je, priznajem, frustrirajuće jer se 'muški' glas više i bolje čuje no 'ženski' glas, i to bez obzira na sadržaj onoga što se govori. Primjerice, ako imate pressicu na kojoj govore političar i političarka u pravilu će u medije otići ono što je rekao političar, a ono što je rekla političarka spomenut će se tek usputno, ili će čak biti ignorirano. Politika za mene veliki izazov jer sam, ne samo po tome što sam žena, već i po tome što se ne uklapam u 'protokolarne' obrasce politički prihvatljivog hrvatskog modela, na neki način diskvalificirana za bavljenje politikom. Čak štoviše, prema priručnicima sa savjetima za političare/ke, ja sam primjer onoga što političari/ke ne bi smjeli/e raditi ukoliko žele uspjeti u politici. No, zašto bi se, s druge strane, s politikom u Hrvatskoj 'smjeli' baviti samo sredovječni, oženjeni muškarci s dvoje ili troje djece, navodni vjernici i vatreni domoljubi? Ne pristajem na takve klišeje i smatram da prostor politike i političkog dijaloga treba jako proširiti kako bi dobio obilježje mnogoglasja koje osigurava različite poglede i rješenja ključnih društvenih problema.       

Na Cvjetnom trgu , Zagreb

LJ.M.S.: Na kojoj je razini danas – u usporedbi s vremenom unazad 10 godina ekološka komunikacija između državnih institucija/ustanova, civilnog društva, građanki i građana, medija i političkih stranaka?   

Bojim se da je ta komunikacija još uvijek više formalnog, no sadržajnog tipa. U međuvremenu smo ratificirali Arhušku konvenciju i time se obvezali na informiranje i sudjelovanje javnosti u procesima donošenja odluka o pitanjima iz područje zaštite okoliša, no praksa pokazuje da se te obaveze provode formalno, da bi se zadovoljio okvir. To je vidljivo prilikom izrade i donošenja zakona i strategija iz područja zaštite okoliša, prirode i prostora. Pristigle primjedbe građana/ki i udruga uglavnom se ignoriraju, a nerijetko se ne poštuju ni obavezni zakonski rokovi za provedbu javnih rasprava. Tijela javne vlasti ne daju argumentirana objašnjenja zbog čega nisu uvažene primjedbe javnosti čime se izigrava ne samo smisao međunarodnih konvencija, zakona i podzakonskih dokumenata, već i smisao Ustava RH koji obvezuje na poštivanje načela supsidijarnosti, načela da se odluke donose u što bližem odnosu s građanima/kama. Situacija je još tragičnija kada se ima na umu na koji se način ne provodi i ne poštuje Zakon o pravu na pristup informacijama. Dakle, u smislu donošenja zakona i ratifikacije konvencija otišli smo nekoliko koraka u pozitivnom smjeru, no problem je što se ti zakoni ne poštuju u praksi. 

   

LJ.M.S.: Vaš roman-mit Apokalipsa već je „punoljetan“. Je li doživio promociju kao knjiga, ili se uklopio u Vašu knjigu „Mitski aspekti ekofeminizma“?

Apokalipsu sam objavila kao devetnaestgodišnjakinja i tada nisam puno razmišljala o cijeloj mašineriji koja obično prati objavu knjiga. Bilo mi je važno objaviti 'Apokalipsu' jer sam u njoj adolescentski strastveno i naivno progovorila o nepravdama koje sam vidjela u društvu i vjerovala da je to dovoljno da se moj 'glas' čuje. Nisam imala promociju knjige, a ni distribucija knjige nije bila kvalitetno odrađena što je bio isključivo moj propust. 'Apokalipsa' i 'Mitski aspekti ekofeminizma' su dvije jako različite knjige jer je 'Apokalipsa' roman mit, a 'Mitski aspekti ekofeminizma' esej, rasprava, uvod u teoriju i praksu ekofeminizma. Ono što im je zajedničko je propitivanje i kritika nepravednog patrijarhalnog društva u kojem živimo i nepovjerenje u društvene odnose koji se temelje na bilo kojem obrascu moći, dominacije odnosno subordinacije. Ekofeminizam mi je dobro poslužio jer kao radikalni feministički i ekologistički pokret iznimno kritički propituje tu društvenu strukturu hegemonija u kojima još uvijek, 21. stoljeću usprkos, živimo, ali se nikada nisam smatrala, niti se deklarirala kao ekofeministkinja. Vjerujem u jedinstvenost svake osobe pa se opirem bilo kakvom pospremanju u pretince kolektivnog identiteta.

LJ.M.S.: Ima li ikakve šanse da ekofeminizam kao životna filozofija naiđe na pobornice i pobornike na našim prostorima, da se službeno registriraju kao udruge ili političke stranke, te da ostvaruju pravo na financijsku potporu za svoje projekte u kojima promoviraju ekofeminizam, u jednoj današnjoj, prilagođenoj formi?

Ekofeminizam, odnosno objedinjavanje 'ženskih' s 'okolišnim' pitanjima, prilično je utjecajan pokret i ideologija na zapadu, a s obzirom na to da mi prije ili kasnije usvajamo ideje sa zapada, posebice ukoliko su takvi projekti dobrodošli za financiranje iz grantova i fondova, a jesu, mislim da nema zapreka da ekofeminizam zaživi i na našim prostorima. Ne baš kao politička stranka, ali kao formalna ili neformalna civilna inicijativa sigurno da.

Knjiga Mitski aspekti ekofeminizma

Lj.M.S.: Uza sva nastojanja realiziranja ravnopravnosti, čini se da živimo i radimo u  „macho“ vremenu. To je sve očitije i u običnim razgovorima: žene se teško navikavaju govorenju u svojem rodu, pa za sebe kažu da su „političari“,“novinari“,“trgovci“ i slično. Bi li se mogla provesti masovna edukacija o govoru na temelju ravnopravnosti spolova?  Je li se možda  već pokušalo?

O poštivanju rodno osjetljivog jezika, a što je i obaveza koja proizlazi iz organskog zakona – Zakona o ravnopravnosti spolova, redovito raspravljam i u Saboru i van njega jer je žalosna činjenica da se u Hrvatskoj gotovo isključivo govori u muškom rodu. No, činjenica je da sam tim svojim govorenjem dosadna ne samo muškarcima, već i iznimno velikom broju žena koje smatraju da sitničavo pretjerujem i od 'buhe radim slona'. Žalosti me što mnoge žene o sebi govore u muškom rodu, posebice kada govore u profesionalnom diskursu. Društvo nas od rođenja uči da je za žene 'rezervirana' privatna sfera obitelji i doma, a za muškarce javna sfera posla. U pokušaju da sebi osiguraju veću profesionalnu težinu, žene prihvaćaju govorenje u muškom profesionalnom rodu. Ali, kako žene još uvijek najviše utječu na odgoj djece u obitelji, znači da odgajaju svoje sinove i kćeri za prihvaćanje nepravedne stereotipizirane rodne uloge. Sve dok žene u sebi ne raskrinkaju nepravedne patrijarhalne rodne stereotipe, uzalud nam dobri i pozitivni zakoni, nećemo postići društvo rodne i druge ravnopravnosti.

  

LJ.M.S.: Održivi razvoj u Hrvatskoj - nije li priča o održivom razvoju isforsirana? Možemo li govoriti o održivosti kad nam je kvota uvoza robe i usluga neizmjerno veća od izvoza, kada nemamo vlastite opreme za proizvodnju obnovljivih izvora energije, poljoprivredni program, zakon o tlu,  o obnovljivim izvorima energije i i tako dalje....

Bojim se da ste u pravu. U Hrvatskoj svi izvikuju deklarativne parole o održivom razvoju i važnosti očuvanja okoliša, ali u većini slučajeva radi se o političkoj demagogiji. Za hrvatske elite, ali nažalost i dobar dio javnosti, zaštita okoliša je zadnja rupa na svirali, trinaesto nevažno prase, tema za dokone vječne studente/ice… Jer kako možemo brinuti u okolišu kada nam je gospodarstvo u kolapsu i ljudi nemaju za osnovne životne potrebe? To ukazuje koliko kratkovidno gledamo, ne uvažavajući cjelinu i stvarne korijene problema ekonomske i društvene krize. Ne želimo prihvatiti činjenicu da nas ni najdosljednije poštivanje smjernica održivog razvoja neće spasiti ukoliko ne promijenimo naš cjelokupni odnos prema svijetu i društvu. Jesmo li sretniji i zadovoljniji kao društvo i pojedinci/ke ukoliko imamo više zemljišta u posjedu, novca, moći, položaja ili funkcija? Možda je bizarno da kao pripadnica političkih elita koja ima za hrvatske prilike prilično velika primanja govorim o tome, ali uvjerila sam se da više novca, moći i položaja ljude ne čini zadovoljnima, nego sve frustriranijima, zločestijima. Vjerujem da ideja dominacije, hijerarhijskog dokazivanja i stalnog rasta i kumulacije svega – novca, moći, stvari, doživljaja - razara civilizaciju u kojoj živimo. Trebamo se pomiriti s činjenicom da ukoliko želimo opstati moramo napustiti ideju stalnog (gospodarskog) rasta kao središnje paradigme svijeta. A to znači da nam ideja održivog razvoja neće biti dovoljno radikalna. Uostalom danas sve veći broj ekonomista/ica svjetskog ugleda govori o ekonomiji nulte stope rasta i konceptu Zelenog Novog Dogovora (Green New Deal).

LJ.M.S.: Imaju li zelene stranke ikakve šanse da se izbore za mjesto u Saboru? Po vašem mišljenju, kakvo je stanje na „zelenoj“ sceni u Hrvatskoj, u odnosu na EU?

Podrška prosvjedu-Mirela i Zeleni

 U sadašnjim okolnostima 'zeleni' nemaju nikakve šanse ući u Sabor. Razloga za to je puno: razjedinjenost zelene političke scene, previše taštine i osobnih animoziteta, nedovoljno široki politički diskurs, neprepoznatljivi lideri i liderice... Osim toga, glavne stranke, i one progresivne i one konzervativne, sve više preuzimaju tzv. 'zelenu agendu' čime se sužava 'birački bazen' zelenih stranaka. Zelene stranke u europskim zemljama imaju različite položaje i utjecaj, ovisno o karakteristikama same države, biračkog tijela i tradiciji tako da nije moguće uspoređivati situaciju u Hrvatskoj i EU.

LJ.M.S.: Jesu li akcije i kampanje koje već 15-tak godina poduzimaju ekološke udruge i zelene stranke u Hrvatskoj, dale, osim privremenog, poneki trajni rezultat? Koliko se naši „zeleni“ u svojim kampanjama mogu osloniti na pomoć političkih stranaka?

Sigurno da jesu. Stalni pritisak na političke elite je, ako ništa drugo, utjecao na donošenje kvalitetnijih zakona i ratifikaciju važnih međunarodnih konvencija i protokola. Svi/e dionici/e demokratskog procesa moraju surađivati ukoliko žele promijeniti stvari na bolje, ne samo u području zaštite okoliša, već i općenito. Međutim, ciljevi udruga razlikuju se od ciljeva političkih stranaka i tu nije moguće očekivati apsolutno suglasje. No, u demokratskim državama stranke i udruge 'osuđene' jedne na druge i moraju surađivati u cilju postizanja optimalnih rješenja.

LJ.M.S.: Zašto ni civilna scena, ni politički milje ne zahtjevaju povratak zaštite prirode iz Ministarstva kulture u okrilje Ministarstva zaštite okoliša, a izdvajanje graditeljstva u, recimo Ministarstvo gospodarstva?

Ne slažem se s Vama da ni udruge, ni oporbene stranke ne traže povratak zaštite prirode u resor Ministarstva zaštite okoliša te odvajanje graditeljstva od zaštite okoliša. Udruge su prosvjedovale kada je zaštita prirode prebačena u Ministarstvo kulture, a politika SDP-e je da u Ministarstvu zaštite okoliša budu objedinjeni zaštita okoliša, prostora i svih prirodnih dobara, a da graditeljstvo, kao grana koja je u očitom sukobu interesa i sa zaštitom okoliša i zaštitom prostora, bude izvan ovog resora, najvjerojatnije u jednom od tzv. privrednih ministarstava.

Lj.M.S.:  Ako biste bili u mogućnosti raditi kao ministrica zaštite okoliša, koji bi Vam bili prioriteti? Kako biste organizirali ministarstvo? Biste li, kao članica vlade RH, tražili uvođenje obrazovanja za održivi razvoj u osnovno i srednješkolsko obrazovanje?

Najvažnije pitanje bilo bi realizacija projekata gospodarenja otpadom te pročišćavanja otpadnih voda jer su nam ta dva područja ekološke crne rupe, a potom realizacija projekata tzv. Zelenog Novog Dogovora. Ministarstvo zaštite okoliša i prirodnih dobara bi se sastojalo od:

1) Uprave za zaštitu okoliša i prirodnih dobara koje bi se osim pitanjima procjene okoliša, onečišćenja, klimatskim promjenama, bavilo i pitanjima zaštite svih prirodnih resursa;

2) Uprave za zaštitu prirode koja bi se osim pitanjima zaštićenih područja i svojti, bioraznolikosti i krajobraza, bavila i zaštitom prava životinja;

3) Uprave za održivi razvoj koja bi se bavila gospodarskim aspektima zaštite okoliša, odnosno otpadom, otpadnim vodama, poticanjem obnovljivih izvora energije i energetskom učinkovitošću, ekološkim turizmom i ekološkom poljoprivredom te 'zelenim' transportom i 'zelenom' industrijom;

 4) Uprave za prostorno uređenje i planiranje;

 5) Uprave za opću politiku zaštite okoliša i međunarodnu suradnju koja bi bila zadužena za suradnju s EU institucijama i fondovima, financiranjem eko projekata, upravljanjem okolišem, strateškim dokumentima i edukacijom. Svakako bih se zalagala i za uvođenje ekološkog obrazovanja kao obaveznog u osnovne i srednje škole.

Noć pobjede predsjednika Ive Josipovića-Mirela, roditelji i prijatelj

Lj.M.S.: EU i mi? Stotine direktiva kojima se moramo prilagoditi. Što od toga svega jest realno provedivo? Na primjer, Nitratna direktiva, EU 91/676/EEZ o zaštiti voda od onečišćenja koja uzrokuju nitrati ...  Nismo je još ni počeli usaglašavati, jer je kemijsko-poljoprivrednički lobi presnažan a lokalni političari i političarke slabi i nezainteresirani...

Žalosno je da usvajamo direktive EU kako bismo zadovoljili kriterije za ulazak u EU, a ne zato što želimo učiniti stvarne pozitivne promjene u Hrvatskoj. Bojim se da se nalazimo u prilično shizofrenoj situaciji jer nam ulazak u EU više nije sredstvo da postanemo bolje organizirano društvo s višim demokratskim i civilizacijskim standardima, već nam je sama EU postala cilj. Upravo zbog toga se prema direktivama ponašamo kao prema preponama koje kao trkači prema EU moramo preskočiti, ali ne i provesti. Takva će politika uskoro doći na naplatu jer naša Vlada ne pregovara s EU, ona odlazi u Brisel i tamo dobiva zadatke i naloge koje formalno izvršava. Mislim da je to pogrešno jer nam cilj ne smije biti ulazak u jednu interesnu organizaciju država, već izgradnja Hrvatske kao društva visokih civilizacijskih i demokratskih standarda, države koja će biti u stanju zadovoljiti ključne potrebe svog stanovništva: prava na rad, zdrav i siguran okoliš, kvalitetnu hranu i pitku vodu te dostatne količine što je moguće čišće energije.

Razgovarala i napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda

Teorije i ideologije: Zeleni anarhizam

John Zerzan, najpoznatiji zeleni anarhista

Zeleni anarhizam (Green Anarchist ) je anarhizam koji predlaže političko, društveno i ekološki održivo ponašanje ljudske zajednice. Suvremene  ideologije koje propagiraju ekološke neravnoteže, kao i hijerarhije općenito ( neekonomičan rast, ekonomizam, struktura vlasti, međunarodne nepravde, ratovi, rasizam i centralizam) izravan su rezultat sustava industrijske civilizacije.

ALF Animal Liberation Front

Iako zeleni anarhisti dijele mnoge od svojih ideja sa pripadnicima zelenih stranaka, oni ipak ne koriste tako zvanu predstavničku demokraciju. Zeleni anarhisti praksiraju otpor industrijskoj civilizaciji kroz autonomne izravne akcije. Ove akcije usmjerene su na ujedinjenje različitih struja: pristaše nenasilnih akcija, eko aktivista, queer aktivista, aktivista za prava životinja, anti-kapitalista i anti-elitista.

Zeleni anarhizam je često povezan s primitivizmom ili s manje ekstremnim eko-anarhizmom koji zagovara život u malim ekoselima. Međutim, nisu svi zeleni anarhisti zagovarači povratka u primitivni stil života, mnogi podržavaju uporabu naprednih tehnologija ali na ekološki prijateljski način, odnosno bez razornog utjecaja tehnologije na biološku raznolikost.

Ekoanarhizam je ideologija koji se usredotočuje uglavnom na ekološke i okolišne filozofske aspekte. Cilj mu je osiguravanje ljudskih poštovanja za ekologiju, poštivanje prava na formiranje ekoregija ili neke vrste minimalnih teritorijalnih zajednica povezanih istim vrijednostima ekosustava.

Magazin Green Anarchist je  britanski magazin koji zagovara spoj slobodarskih socijalističkih i ekoloških razmišljanja. Magazin je pokrenut 1984., a činilo ga je uredništvo složeno od novinara Alana Albona, Richarda Hunt i Marcusa Christoa, inače aktivista zelenog i mirovnog pokreta. Sadržaj magazina činile su anarhističke i ekološke ideje. No, untar uredništva magazina došlo je do sukoba zbog nepomirljivih stavova između suštinskih pacifističkih pristupa Albona i Christoa, te zagovaranja nasilnih sukoba s državom,kojeg je preferirao Hunt. 

Tijekom 1990-ih magazin Green Anarchist došao je pod kormilo uredničkog kolektiva koja je uključivala Paula Rodgersa, Stevea Bootha i drugih novinara i aktivista, a objavljeni tekstovi postaju usklađen s primitivizmom anti-tehnoloških filozofija koje zagovara poznati teoretičar John Zerzan.

Počevši od 1995.godine, Hampshirska policija je izvela niz od najmanje 56 racija, pod kodnim nazivom “Operacija Washington“, koja je u jesen 1997.godine rezultirala suđenjem  Steveu Boothu, Saxon Woodu, Noelu Mollandu i Paulu Rodgersu, urednicima i novinarima Green Anarchist. Noel Molland, Saxon Wood i Steven Booth optuženi su za poticanje zavjere kroz program GANDALF-ujedinjene snage zelenih anarhista i zaštitara životinja Animal Liberation Front.

Dakako, nakon velikih turbulencija u svijetu, bacanja plina u japansku podzemnu željeznicu, antoglobalističkih prosvjeda u Genovi, Potsdamu, Davosu, u  kojima su sudjelovale razne anarhističke struje, pa rušenje nebodera u New Yorku i napada na Pentagon, antiratni prosvjedi protiv američkog uplitanja u Irak, i slično, bačena je tamna sjena na zelene anarhiste. 

Magazini poput Do or Die, Earth First! , ALF i slični, prestali su izlaziti u javnost, čak su povučene i njihove web stranice. No, to nimalo ne znači da su zeleni anarhisti i njihovi sljedbenici prestali djelovati. Čak naprotiv. Jedino su promijenili taktiku.   

Napisala : Ljiljanka Mitoš Svoboda

Kako je konzumerizam preuzeo kulturu života

Poput tsunamija, konzumerizam je potopio raznolikost ljudskih kultura i zadao smrtonosni udarac ekosustavu Zemlje.Tijekom prošlih stoljeća zapadni svijet je u mnogočemu utjecao na promjene kultura širom svijeta. Tako je došlo do dramatičnih promjena, a mnogi su se identiteti utopili u novi stil života-potrošnju. U tom je vrtlogu i ukorjenjena naša ekološka kriza. Sada svi oni koji su zainteresirani za izgradnju održive budućnosti moraju utirati novi kulturni put, onaj ka održivosti. Pri tome se moramo se kloniti zabluda i krivih smjerova, kamo nas odvlače trenutni vođe političkog carstva. Jer, reforma mora sadržavati korijenite promjene u poslovnom i obrazovnom sektoru, u medijima i u odnosu prema tradiciji.

U jednoj raspravi na razini stručnjaka World Watch Instuta postavljeno je nekoliko jednostavnih pitanja znanstvenicima/ama, ekološkim aktivisticama/ima, građankama i građanima: „Vožnja automobila, let u zrakoplovima, velike kuće, obavezna klimatizacija ... to nije naš izbor, to nam je postepeno nametnuto kao prirodni dio života. Je li nam zaista to prirodno, slaže li se to sa svim ili većim dijelolom svjetskih kultura?“ Ne, ali smo, masovno služeći se time, postali pripadnici globalne potrošačke kulture.

Poticanje proizvodnje, gospodarskog rasta i gomilanja smeća

Prva dva pojma imaju jedan cilj- zgrtanje profita kroz poticanje konzumerizma. Priče o socijalnom boljitku, rastu standarda i slično, koje nam svakodnevno serviraju, nemaju veze s našim boljim životom, nego nas vode ka skorom životu u vrlo delikatnom okruženju razorene planete. Razrađen sustav „poticanja proizvodnje i gospodarskog rasta“ realno ide ovako: bespravno eksploatiramo sve moguće sirovine sa Zemlje, meljemo ih, kopamo, vadimo, mrvimo, koljemo, davimo, kuhamo, pečemo i tlačimo, razvlačimo i ponovno oblikujemo, pretvarajući ih u namještaj, automobile, rublje, mobitele, avione, novine, prehrambene proizvode. Nakon toga ih prevozimo na mjesta gdje se dobro vide-transportiramo u supermarkete i trgovine. Sve što proizvedemo to hoćemo prodati i nešto zaraditi. Uz prateće PR i marketing službe vodimo bitke da drugi ljudi i žene koji neznaju ili nemogu proizvoditi, kupe naše proizvode. Potičući proizvodnju, proizvodimo sve više, na tržištu se gomila proizvoda povećava, pritišćemo druge da kupuju, dajemo poklone, povlastice i bodove. Lanac se zatvara tako da svi ti proizvodi sve ubrzanije završavaju-u gomilama smeća. Onda izmišljamo poslovice „otpad nije smeće“, te razvijajući proizvodnju na temelju te tvrdnje, snažno podupiremo-konzumerizam! Istovremeno dok cvate konzumerizam, na planeti gladuje jedna milijarda stanovništva, i to u onim područjima iz kojih mi bezobrazno uzimamo sredstva za proizvodnju: naftu, plin, drvo, zlato, uran, kobalt, dijamante, a za proizvodnju koristimo djecu, zatvorenike i obespravljenje žene „trećih zemalja“....No, razvijeni svijet ipak vraća nešto siromašnima: gomile opasnog otpada, otrova, plastike, elektroničkog smeća.

Kako bi bilo da prestanemo histerično kupovati sve što vidimo

Priča o potrebi gospodarskog rasta, odnosno rasta proizvodnje, odnosno povećanja trgovanja, odnosno poticanja konzumerizma, pukla bi onog trenutka kada bi se vratili korak-dva unatrag, te dobar „provod i šetnju“ uz svakodnevnu kupovinu nepotrebne i besmislene robe u šoping centrima zamijenili višesatnom šetnjom u društvu familije ili prijatelja, međusobnim posjetama i druženjima, igranjem zaboravljenih društvenih igara poput kartanja ili igre šaha, ili najobičnijim čitanjem knjige.

Ima jedan dan u ovom mjesecu kada možemo testirati koliko smo zaraženi konzumerizmom. Dan bez kupovine, Buy Nothing Day, u zadnjoj suboti u studenom, obilježava se u svijetu od 1992. godine. Ideja je jednostavna: barem jedan dan u godini prisjetimo se na sve loše strane kupovanja, pa ne sudjelujmo u kupovanju.

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda