Istraživanje: operacija Kamenojedac

Istraživačka priča «Operacija kamenojedac» autorski je tekst Ljiljanke Mitoš Svoboda, slobodne okolišne novinarke, čiji je rad na priči tijekom 2006./2007.g.pomogla Mreža istraživačkih novinara za istočnu i jugoistočnu Europu i-SCOOP sa sjedištem u Danskoj.

Verzija na engleskom jeziku nalazi se na
http://i-scoop.org/index.php?id=24&tx_ttnews[tt_news]=56&tx_ttnews[backPid]=16&cHash=b36fe7d73b&MP=24-43

U ljeto, 2003. godine prvi sam se put se zatekla pred strašnim prizorom trajnog i nepopravljivog uništavanja prirode – pred kamenolomom Veličanka, u Parku prirode Papuk, u brdskom dijelu Slavonije, između rijeka Save i Drave, udaljen svega 200 km od Zagreba, na jugoistok. Skrivena u već iskopane terase u brdu, teška je građevinska mehanizacija uz zaglušujuću buku kidala komad po komad kamenih stijena, lomila i krčila visoke borove, ostavljajući otvorene rane na brdu, iz kojih su niz stijene curili tanki mlazovi vode.

Tri godine kasnije potraga za rudnicima kamena na slavonskim brdima rezultirala je popisom od 26 kamenoloma. U taj broj uračunate su tvrtke koje su zakonski korisnici, ali i oni koji nisu dobili koncesiju prema zakonu, pa kamen eksploatiraju nezakonito. I jedni i drugi pokrenuli su posao koji donosi veliku zaradu, ali i trajno uništava prirodno blago mijenjajući ekosustav. Iskapanjem i trgovanjem kamenom upravlja organizirani lanac ministara, državnih inspektora, saborskih zastupnika, lokalne vlasti, upravitelja javnih i državnih poduzeća, autoprijevoznika i «malih» poduzetnika.

Ilegalno otvaranje kamenoloma naglo je počelo 2000.godine, izgradnjom autoceste Zagreb-Split. Tadašnja je hrvatska vlada, pod vodstvom premijera Račana, dopustila stranim građevinskim korporacijama Bechtelu i Strabagu iskapanje kamenoloma duž trase gradilišta i zajedno s njima prekršila zakonske propise. Gradnja autoceste tretirana je kao «prioritetan i od posebnog državnog interesa». Niti jedan od 200-tinjak kamenolom nije saniran, a dalje iskapanje kamenoloma više nitko ne kontrolira. Direktna šteta učinjena Republici Hrvatskoj kao vlasniku mineralnih sirovina samo se djelomično može preračunati u brojke, jer upropaštavanje krajolika, cesta i šumskih putova, neplaćene naknade za korištenje zemljišta i mijenjanje života lokalnog stanovništva štete su koje je nemoguće izračunati.

Birokracija za Kamenka i Kremenka

U Hrvatskoj ne postoji jedinstveni državni registar rudarsko-koncesionarskih tvrtki. Podaci državnih institucija o ukupnoj količini eksploatiranog kamena u Hrvatskoj od 1991. do danas su različiti, nepouzdani i nejedinstveni. Poseban je slučaj brdska Slavonija, za koju se tek može naslutiti koliko je tona kamena i prostornih metara drveta protuzakonito izvučeno sa Papuka, Krndije, Psunja na građevinarsko tržište…

Podaci o točnom broju izdanih rješenja za eksploatacijska polja i rudarske radove moraju biti pohranjeni u županijskim uredima državnih uprava. To ne znači i da zaista postoje. Praćenje otvaranja brojnih kamenoloma dodatno je otežan provedbom Zakona o sustavu državne uprave iz 2002.godine, kada je centralna državna administracija prenijela ovlasti na svoje područne, županijske urede državne uprave. Tako je ministarstvo gospodarstva «spustilo» odobravanje koncesija i izdavanje rješenja za rudarenje i kamenolome u nadležnost službenika područnih ureda državne uprave.

Još je veća zbrka nastala u predizborno vrijeme 2001.godine. Zbog lobiranja jačih političkih stranaka i osiguravanja «kompaktnog» biračkog tijela u područjima sa etnički miješanim stanovništvom, došlo je do izmjena administrativnih granica pojedinih županija. Posljedice tadašnje administrativne korekcije iskoristile su i mnoge građevinarske tvrtke, ali i uprave Hrvatskih šuma u Slavoniji. Primjer toga su 3 kamenoloma, koja se nalaze u Osječko-baranjskoj županiji, a rješenja za koncesije odobrile su Požeško-slavonska i Virovitička županija prije administrativne promjene županijskih granica.

Izgubljeni u šumi propisa i zakona

Vađenje ostalih ruda i kamena po ostvarenoj dobiti je na visini profita naftne industrije. PROMINS, gospodarsko interesno udruženje za proizvodnju, preradu i promet mineralnih sirovina u Hrvatskoj procijenilo je da Hrvatska ima ukupno 28 milijuna kubičnih metara rezerve tehničko-građevinskog kamena, a u zadnjih 5 godina potrošeno je 9 milijuna, dok trend potrošnje raste. Podaci PROMINS-a o potrošenom kamenu nisu ujednačeni sa podacima Državnog inspektorata niti HGK-e i Ministarstva gospodarstva.

Podaci Hrvatske gospodarske komore (HGK) pokazuju da se u Hrvatskoj eksploatacijom kamena bavi više od 400 poduzeća, dok podaci Ministarstva gospodarstva, kažu da je od 2000.godine odobreno 198 istražnih prostora (probnih iskopa i takozvanih «sondi») i 658 eksploatacijskih polja kamena-od mramora do šljunka i pijeska, a rudnika tehničko-građevinskog kamena ima oko 250. Isti izvori navode da je vađenje kamena i ostalih ruda na drugom mjestu među prvim industrijskim grupacijama u Hrvatskoj, prema ekonomskoj isplativosti i namjeni.

Zakonski dopuštena površina kamenoloma je od 5 do 50 hektara, a dopuštena količina izvađenog kamena od 20.000 do 160.000 m3 godišnje. Po podacima Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Ministarstva gospodarstva od 2000. godine do rujna 2005. godine u Hrvatskoj je 6.500 hektara kamenoloma, a po podacima HGK-e vrijednost iskopanih i prerađenih kamenih sirovina iznosi od 6,5 milijardi kuna godišnje. To je računica na osnovi zakonski reguliranih kamenoloma.

Prema Zakonu o rudarstvu ima oko 80 propisa o načinu eksploatiranja mineralnih sirovina. Propisi o rudarenju obuhvaćeni su sa 4 zakona, čija je provedba raspoređena u 4 ministarstva. Za kontrolu provedbe zakona nadležne su 3 vrste inspektora: za zaštitu prirode, za rudarstvo i za zaštitu okoliša. Obaveze eksploatatora je da plaćaju državi naknadu za iskorištavanje mineralnih sirovina samo 2,6%, a na područjima od posebne državne skrbi 1,3% na prijavljeni promet. Kamenolomi su proizvodni pogoni, u kojima se moraju primjenjivati zakonski propisi o zaštiti na radu, o držanju i rukovanju eksplozivom i još dosta toga što vađenje kamena čini skupim poslom.

Disharmonija u državnom inspektoratu

Moj sugovornik, inspektor za rudarstvo u Državnom inspektoratu, nije imao podatke i procjene broja nelegalnih kamenoloma u Hrvatskoj, nego samo informacije o broju provedenih nadzora i mjerama poduzetim protiv prekršitelja. Zaključno sa siječnjem 2006.godine bilo je 232 prekršajna postupka, 38 kaznenih prijava, i 87 rješenja o zabrani rada za pogone i postrojenja i «zapečačeno» 18 eksploatacijskih polja (većinom tehničko-građevinski kamen) u Hrvatskoj. Prema istom izvoru, do početka 2006.godine od državnog su odvjetništva zatražili pokretanje postupka oduzimanja «protupravno stečene imovinske koristi» u iznosu od 323 milijuna kuna ukupno za nelegalno izvađenih 11,8 milijuna kubnih metara mineralnih sirovina. To je utvrđeni iznos direktne državne štete prouzročene radom nelegalnih kamenoloma unazad 6 godina.

Premda sam naziv «državni inspektorat» ulijeva nadu u primjenu zakona, u praksi je to sasvim drugačije, jer se rudarski inspektori u područnim uredima prilagođavaju interesima lokalne vlasti. Tako je u veljači 2004.godine rudarska inspektorica iz ureda državnog inspektorata u Osijeku, uz «pozadinsku» pomoć bivšeg tajnika Državnog inpsektorata u uredu za rudarsku inspekciju, Pere Kovačevića (sadašnji saborski zastupnik Hrvatske stranke prava HSP ) iz Požege i sadašnjim gradonačelnikom Osijeka Antom Đapićem (predsjednikom iste HSP), otvorila ilegalni kamenolom na Papuku, bez znanja državnog rudarskog inspektora, koji ga je 5 mjeseci prije, zapečatio zbog nezakonitog rada. Premda su mještani iz sela podno kamenoloma na Papuku obavijestili Državni inspektorat o tom događaju, inspektorica nije nikada sankcionirana za taj svoj potez, pa još uvijek radi rudarski inspektorski posao u osječkom uredu.

Beskorisni prostorni planovi

Zakonska je obaveza svake županije da pri izradi svojih prostornih planova ucrta prirodna bogatstva, zaštićene prostore, industrijska postrojenja i prometnu komunikaciju, jer su točni prostorni planovi temelji za odobravanje lokacijskih, građevinskih dozvola i koncesijskih rješenja za rudarstvo. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPU) potvrđuje zakonitost prostornih planova kao trajnog dokumenta. Zadnje je usklađivanje prostornih planova bilo u vremenu od 2003.do kraja 2005.

Međutim, prostorni planovi koji su dostavljeni u MZOPU razlikuju se u pojedinim informacijama od onih koji su «ostali» u slavonskim županijskim zavodima za prostorno planiranje. Naknadnim su ucrtavanjem kamenoloma i šljunčara lokalne vlasti osigurale «zakonsku» podlogu za legaliziranje divljih kamenoloma i ispisivanje rješenja za rudarske koncesije u dogovoru sa zainteresiranim «poduzetnicima». Ovakvi su administrativni «poduhvati» omogućili rad ilegalnim kamenolomima u Požeškoj županiji, ali i kamenolomima koje koriste uprave šuma u osječko-baranjskoj županiji.

Šamar zakonodavstvu

Javno objavljivanje transkripta sa sjednice vlade u siječnju 2006.godine, izazvalo je političku aferu i dobro protreslo vladajuće krugove u Hrvatskoj. Na toj se sjednici raspravljalo o ogromnom dugovanju državi kojeg je zbog neplaćanja poreza i naknada za višegodišnju eksploataciju građevinsko-tehničkog kamena u kamenolomu Veličanka na Papuku, u parku prirode, u Požeško-slavonskoj županiji, stvorio Vlado Zec, bivši direktor tvrtke Kamen Ingrad.

Hrvatska je vlada na toj sjednici raspravljala o višemilijunskom dugovanju državi, nastalom Kamen-Ingradovim neplaćanjem poreznih i drugih državnih financijskih obaveza. Vlada RH pristala je na svojevrsnu nagodbu sa dužnikom Vladom Zecom, obrazlošivši taj čin : «imovinskoj stvari od osobitog značaja za Hrvatsku», «sprječavanje kupovanja i dovoza kamena iz Bosne za dovršavanje 30-tak kilometara dionice autoceste Županja-Bajakovo», strah od povećanja nezaposlenosti otpuštanjem radnika iz zatvorenih kamenoloma», «nabavka velike količine kamena» za gradnju autocesta na koje je Hrvatska pristala potpisujući ugovor za program Transeuropskog cestovnog koridora Baltik-Jadran (Koridor 5C).

Svim je članovima Vlade RH bilo kristalno jasno da kamenolomi Kamen-Ingrada rade protuzakonito. Ministrica zaštite okoliša, Marina Matulović Dropulić, dodatno je pokušala uvjeriti članove Vlade da je dug napravio «najveći bespravni i nezakoniti kamenolom u Hrvatskoj, da nema niti jedan potreban dokument za rad, a osim toga nalazi se u Parku prirode Papuk, te da je Hrvatska je krcata ilegalnim kamenolomima.

No, zaključkom o nagodbi sa zakonski nepostojećim kamenolom u Slavoniji, vlada je prekršila nekoliko zakonskih propisa, te ishitrenom odlukom nesvjesno legalizirala je nezakonitu eksploataciju prirodnog blaga na štetu lokalnog stanovništva i države.

Pogažen i ništavan Zakon o zaštiti prirodnog blaga

Na spomenutoj sjednici hrvatske vlade u siječnju, 2006. nije bilo riječi o trajnom oštećenju zaštićenog prirodnog blaga, nastalom ilegalnim kopanjem kamena, te višekratno prekršenom Zakonom o zaštiti prirode, te djelomično i Kaznenom zakonu. Naime u proljeće 2003.godine, Papučki forum- ad hoc grupa nevladinih organizacija za zaštitu okoliša, planinara, brdskih biciklista i paraglidera iz Slavonije, uz podršku radnika Parka prirode Papuk obavijestila je nadležna ministarstva, tadašnjeg premijera vlade Ivicu Račana, predsjednika države Stjepana Mesića te Delegaciju Europske komisije o ekocidu na gori Papuk, u parku prirode.

Utvrdivši činjenično stanje, tadašnji ministar zaštite okoliša Ivo Banac (ubrzo nakon toga smijenjen), podupro je kampanju nevladinih organizacija za zatvaranje spomenutog kamenoloma Veličanka i kažnjavanje počinitelja ilegalne eksploatacije kamena, koji nesmetano rade bez uvjeta zaštite prirode i koncesijskih odgovornosti plaćanja naknade. Kampanja nije postigla cilj zatvaranja kamenoloma, ali je prešla okvire zaštite prirode, pokazala skrivene interese političkih čelnika i mnoge defekte hrvatskih zakona i pravosuđa. O toj trogodišnoj kampanji nevladinih organizacija objavljeno je mnogo je tekstova u gotovo svim domaćih i nekim stranim medijima.

Brdska Slavonija kao Pepeljuga

U Slavoniji je otvoreno 26 kamenoloma : u Osječko -baranjskoj županiji 5, u Virovitičko podravskoj 8, u Požeško-slavonskoj 13. Hrvatske šume koriste 10, a ostali su u eksploataciji Kamen Ingrada iz Velike, Scating.d.o.o iz-Gradac pokraj Našica i Radlovac d.o.o iz Orahovice. Službena površina za iskapanje kamena je 416 hektara. Svi se oni nalaze na Papuku i Krndiji.

U slavonskim brdima Papuk, Krndija i Psunj smještene su spomenute tri županije, a na približno 9.000 kvadratnih kilometara živi oko 515.000 ljudi u 736 naselja. Mješovitim je šumama pokriveno 80 % područja slavonskog gorja. Papuk je najstariji (od 421-650 milijuna godina) i najveći je rezervoar podzemnih voda u kontinentalnoj Hrvatskoj. Šume Papuka i Krndije bogate su visokom divljači, zaštićenim vrstama poput risa, dvadesetak vrsta šišmiša, a prije tri godine pri samom vrhu Papuka pronađeni su tragovi slični vučjima.

Zbog geoloških i prirodnih vrijednosti, Papuk je kandidat za status europskog geoparka. Osim zaštićenih kulturni i sakralnih spomenika, od kojih neki postoje još od 14. stoljeća, zaštićeno je i prirodno blago, pa je 33.500 hektara Papuka u proljeće 1999. godine proglašeno parkom prirode. Na najvišem vrhu Papuka, na blizu 900 metara visine, izgrađen je novi vojni objekt i baza za radarski sistem Pelegrin, FPS-117.

Domovinski rat u Hrvatskoj ostavio je u području Papuka i Krndije i Psunja materijalne, socijalno-demografske, etničke i ekološke posljedice velikih razmjera. Početkom Domovinskog rata 1991.godine, brdska Slavonija zahvaćena je krvoprolićem i međuetničkim sukobom u kojem su žrtve bili i Hrvati i Srbi.

U ljeto 1995.godine zbila se velika demografska i etnička promjena (iseljavanje srpskog stanovništva, doseljavanje izbjeglica iz Bosne i Kosova), a na štetu socijalne i gospodarske budućnosti stanovništva. Sela na Papuku, Krndiji i Psunju su devastirana i srušena između 1991. i 1995.godine. U lipnju, 2006.godine oko tisuću stanovnika u 12 sela još su uvijek živjeli bez struje, radi dugovanja HEP-u za potrošak struje, u periodu od 1991. do 1995.godine! Minska polja mjere se još uvijek u kvadratnim kilometrima.

Zakonom iz 1996. godine, Hrvatska je utvrdila područja posebne državne skrbi radi otklanjanja posljedica rata, bržeg povratka prognanika i izbjeglica, poticanja demografskog i gospodarskog napretka, te postizanja ravnomjernog razvitka svih područja. Dio područja brdske Slavonije još uvijek područje posebne državne skrbi. Desetak godina državna administracija i pravosuđe ne reagiraju na vidljivo kršenje zakona, izvlačenje drveta i kamena, a umjesto ulaganja u obnovu i razvoj ovih sela, prešutno podržava građevinare i šumare da, baš iz tog ratom uništenog i još uvijek siromašnog kraja izvuku još ono što je preostalo-prirodna dobra.

Slobodni graditelji ujedinjeni na Koridoru

Koridor 5C je politički projekt za kojeg se hrvatska vlada uhvatila još prije otvaranja procesa priključenja EU. Koridor 5C, TEN (Transport European Net) mega-projekt je pan-europske autoceste koja će za koju godinu spojiti Baltik sa Jadranom, prolazeći kroz istočnu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Uključivanjem u TEN projekt Hrvatskoj se osigurava se brži i lakši pristup europskim fondovima i novcu. Gradnju 75 kilometara Koridora 5 C i dionice A5 su preuzele Hrvatske autoceste, uzevši 45 milijuna eura kredita od Europske banke za razvoj (EBRD), uz državno jamstvo.

Prepoznavši u gradnji Koridora i svoj interes, slavonski su političari proglasili buduću autocestu pokretačem prometno i gospodarski izolirane Slavonije. Sigurni u besplatne izvore kamene sirovine na Papuku, potakli su osnivanje Slavonskog konzorcija građevinarskih tvrtki, «radi zajedničkog sudjelovanja na izgradnji», kako je na svečanosti potpisivanja sporazuma u veljači 2006., u Osijeku rekao predsjednik hrvatskog sabora Vladimir Šeks.

Od 6 milijuna kubnih metara kamena potrebnih za gradnju cestovnih poveznica i budućeg Koridora 5 C u Slavoniji se može iskopati najmanje 1/3 potrebne količine. Kako već spomenuh, po postojećim podacima u tri slavonske županije ima 416 hektara kamenoloma, odnosno minimalno 3.000 a maksimalno 4.000 kubika kamena po hektaru. Zakonske propise provode dvije tvrtke na površini od oko 100 hektara. Ostatak pripada nezakonitim i ilegalnim kamenolomima.

Nepotizam i korupcija u tragovima

Vlado Zec, bivši direktor tvrtke Kamen Ingrad, ipak je nakon 9 mjeseci od privremenog opraštanja dugova državi,završio u zatvoru zbog gospodarskog kriminala. Požeška županija i selo Velika, kao i tvrka Kamen Ingrad bankrotirali su i nad njima je pokrenut. No ilegalni kamenolomi Kamen-Ingrada nisu zatvoreni, jer bi tada NEXE grupa-Našicecement ostala bez kvalitetne i vrlo jeftine sirovine neophodne za preradu i proizvodnju cementa. Tek je nakon stečaja, postalo javno poznato kuda ide papučki kamen i koji su njegovi najveći potrošači. Otkrili su to autoprijevoznici koje su po kamen slale građevinske tvrtke NEXE grupa-Našicecement, Osijek Koteks, , Cestar, Strabag i mnogi drugi.

NEXE grupu-Našicecement vodi Ivan Ergović, iz Feričanaca u općini Našice. Predsjednik države, Stjepan Mesić, bivši je predsjednik općine Orahovice, susjednog mjesta. Premda predsjednik Mesić već godinama žestoko opovrgava vezu sa Našicecementom i NEXE grupom, upravo je njihov direktor Ergović bivši kolega i sadašnja predsjednikova «prva pratilja» prilikom čestih Mesićevih posjeta našičkim i orahovačkim tvrtkama unutar NEXE grupe: Našicecement, Feravino, KIO keramika, i slično.

Ostali političari, građevinari i rukovodioci uključeni u izgradnju Koridora 5 C i A 5 također su iz Slavonije: predsjednik Sabora Vladimir Šeks je iz Osijeka. Darko Beuk, direktor Hrvatski šuma je iz Vinkovaca. Rukovoditelj uprave šuma Našice iz obiteljskih je krugova predsjednika Sabora Šeksa. Direktor Hrvatskih autocesta Mario Crnjak bivši je direktor Građevinskog instituta u Osijeku.

Osobe koje se često spominju uz divlje slavonske kamenolome, pogotovo Kamen Ingrada, članovi su Hrvatske stranke prava Pero Kovačević, saborski zastupnik i bivši tajnik državnog inspektorata, te Anto Đapić, «drveni advokat» bivšeg direktora Kameni Ingrada Vlade Zeca.

Ilegalni kamenolomi Kamen-Ingrada nisu zatvoreni, jer bi tada NEXE grupa-Našicecement ostala bez kvalitetne i vrlo jeftine sirovine neophodne za preradu i proizvodnju cementa

Osim gradnje Koridora, ovoj su građevinarsko-političkoj grupi zajednička i radna mjesta u državnom aparatu te odlično poznavanje bogatstva prirodnih resursa svoga zavičaja-brdske Slavonije.

Ne može se a priori tvrditi da postoji korupcija u načinu osiguravanja kamena za potrebe hrvatske dionice Koridora 5 C. No, činjenice o udruživanju u razne konzorcije radi uništavanja, prerađivanja i prodaje prirodnog rudnog bogatstva i državne imovine iz Slavonije, usput podržavajući «sivu» ilegalnu rabotu, zaista pokazuju tragove korupcije i nepotizma na svim razinama-od državnog vrha do autoprijevoznika.

«Ilegalci nam čine ogromnu štetu!»

Jedna od članica Slavonskog konzorcija je i Radlovac IGM sa svoja 3 kamenolomima. U Radlovcu radi stotinjak radnika. Najveći njihov kamenolom nalazi se na sjevernom ulazu u Park prirode Papuk, iznad grada Orahovice, U tom iskopu, veličine 25 hektara, prestaje eksploatacija kamena i uskoro će ovaj 50 godina stari kamenolom biti saniran. Druga dva radlovačka kamenoloma velika su oko 40 hektara. Uprava Radlovca IMG odlučila je ispoštovati zakone i biti prvi u Hrvatskoj koji će se upustiti u vrlo skup projekt saniranja bivšeg kamenoloma, pretvarajući ga u jezersku akumulaciju i rekreacijsku zonu.

U nizu od 26 do sada otvorenih kamenoloma na Papuku i Krndiji, kamenolomi Radlovca IGM rade zakonito, plaćajući ekološku rentu, poreze i druge obaveze. Udružili su se u Slavonski konzorcij za gradnju Koridora 5C i njegovih cestovnih priključaka. No, poslovanju tvrtke Radlovac zaprijetili su brojni ilegalni kamenolomi, te vrlo niska cijena kamena kojom su se na tržištu pojavili i Kamen Ingrad, uprave Hrvatskih šuma locirane na Papuku i Krndiji, trgovačka društva i prekupci građevnog i tehničkog kamena.

Prodajna cijena kamena iz Radlovca iznosi od 50 do 70 kuna po kubičnom metru, odnosno 75 do 135 kuna po toni. U tu cijenu nije uračunat PDV niti prijevoz. Prodaja se vrši vaganjem tereta na digitalnoj vagi na izlazu iz kamenoloma. Kad se uračunaju dodatni troškovi, kamion od dvadeset tona na tržištu prosječno košta oko 3000 kuna. Ilegalni kamenolomi namjerno rade «dumping» cijena, osiguravajući tako čistu zaradu izvan konkurencije. «Ne možemo im stati na kraj! Nama je svaki čas na vratima rudarska inspekcija, inspekcija rada, porezna… a šumarima i ilegalcima ne smiju ni prići!» požalio se jedan od poslovođa u pogonu radlovačkog kamenoloma Hercegovac.

Tvrtka pod stečajem Kamen Ingrad iz još uvijek nezakonitog kamenoloma Veličanka, prodaje tehničko-građevinski kamen od prosječno 17 kuna po toni. U prvih šest mjeseci, nakon «oproštenih grijeha» na siječanjskoj sjednici hrvatske vlade, iz Veličanke je izvezeno je i prodano 223.000 kubičnih metara (oko 300.000 tona) kamena.

Ne tiče nas se odakle dovoze kamen!

Autoprijevoznici su važna karika u lancu. Građevinarske firme i trgovci kamenom sirovinom, računajući na konačni dobitak, ne zabrinjavaju se nad problemima rada ilegalnih i legalnih kamenoloma. Naš izvor, koji je želio ostati anoniman zbog visoke funkcije u vodećoj tvrtki u Slavonskom građevinarskom konzorciju, kaže :» Građevinski poduzetnik Osijek-Koteks d.d. ima stalnu potrebu za proizvodima poduzetnika Kamen-Ingrada i ostalih ponuđača kamene mase.

Te proizvode prevozimo vlastitim vozilima, a u nedostatku koristimo usluge najpovoljnijih autoprijevoznika s kojima imamo zaključene ugovore o prijevozu. U način na koji oni dolaze do kamena mi ne ulazimo, jer im dostavljamo narudžbenicu za određenu vrstu i količinu , a oni nama račun.» No, u Osijek-Koteksu ne znaju da zbog svoje «autonomnosti», autoprijevoznici čine štete u naseljima kroz koja prolaze, tražeći najkraći put izlaza sa šumskih putova. Svjesni su ipak da sudjeluju u nezakonitim poslovima u kojima nema «čistih računa». Sa svojih tegljača skidaju tablice, otežavajući rad prometnoj policiji u kontroli «teretnih listova», preko kojih policija kontrolira sadržaj transporta. Najmanje vole fotoaparate i kamere.

Mirnodopsko uništavanje

Svjedočili smo sličnoj tužnoj priči i drugim papučkim selima Voćinu, Dobriću, Kometniku, Ćeralijama, a potvrdio je to i Slađan Palić, vlasnik voćinske gostionice, koji je s Kosova doselio prije 12 godina.«Nije dobro! Velika je nezaposlenost. U građevinskim radovima posao ne dobivaju domaći ljudi, nego vanjske firme, kao tvrtka «Leutar» iz Splita, koja dovodi svoje radnike. Ne daju nam prilike da radimo, nemamo ni autobusne linije, kao da smo odsječeni od svijeta!».

Naime, treba naglasiti nešto i izvan ove priče o uništavanju nacionalnog prirodnog bogatstva. Činjenica je da je brdska Slavonija bila poprište žestokog etničkog sukoba Srba i Hrvata, da na tom prostoru ima 30-tak kvadratnih kilometara minskih polja, desetak srušenih naselja koja neće biti obnovljena jer su bila «pobunjenička». Boraveći u tom području progonila me misao preko koliko pakračkih i voćinskih poljana prolazimo? Nije li zbog ratnih posljedica brdska Slavonija određena za dodatno mirnodopsko «čišćenje» preostaloga: bogate prirode, izuzetno vrijednog kamena, kvalitetnih šuma?

Napisala Ljiljanka MITOŠ-SVOBODA

Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo nije ekološki aktivizam

Prioritet okolišnih novinara/ki je javno izreći ili napisati istinu, a od svih pitanja "što? kako? gdje? kada? zašto?", iskopati odgovor na pitanje "zašto". Za taj najmlađi novinarski žanr svojstveni su neovisnost, objektivnost, istraživanje i socijalna angažiranost. Zbog toga je okolišno novinarstvo na visokom mjestu popisa opasnih "pothvata", tik uz rame novinarima koji istražuju i pišu o organiziranom kriminalu. Zašto? Pa, svako namjerno i profitabilno isrcpljivanje prirode, trovanje okoliša i ugrožavanje života ljudi, biljaka i životinja i jeste organizirani kriminal.

Okolišno novinarstvo se pojavilo se u SAD-u i Europi, na prijelazu 60.-tih i 70.-tih godina. U Americi se tada dogodila eksplozija antiratnih prosvjeda i “grassroot” ekoloških oranizacija. Združeni u masovni pokret, pritiskali su sve razine političkih struktura vlasti, dokazujući im krivicu za početak ekološke krize u Americi ali i svijetu. U to su doba ubijeni su Martin Luther i Kennedy. Vijetnamski rat iscrpljivao je amerikance. Ubijen je Che Gevara. Prštali su francuski nukelarni pokusi po Pacifiku. SSSR – armija tenkovima je zauzela Čehoslovačku. Desilo se Praško proljeće. Pariz, Berlin, London, Milano, Prag, Varšava, Atena, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i drugi veliki europski gradovi bili su sjedišta studentskih demonstarcija, puknutog generacijskoj jaza, uzleta ekološkog i ženskog pokreta, osnivanja prvih zelenih partija. To je vrijeme opisao novinar Mark Kurlansky u knjizi “1968.-godina koja je uzdrmala svijet”. Tada je nastalo i okolišno novinarstvo - kao novi društveno-politički angažirani novinarski žanr.

Američka priča

Američki komunikolozi i sociolozi uvjereni su da je na razvoj okolišnog novinarstva u Americi najviše je utjecala američka književnica i slobodna novinarka Rachel Carson. Nakon objavljivanja svoje knjige “Silent spring”, (1962.g.) u kojoj dokazuje da su pesticidi uzrokovali smrtonosne bolesti stanovništva, protiv Rachel se urotila cijela kemijska industrija Amerike, predvođena kompanijama Monsanto i Velsicol, a koje je podržavalo i američko ministarstvo poljoprivrede i nekih mediji. Bez obzira na prljavu i snažnu kampanju koju su vodili proizvođači pesticida i krugovi ljudi unutar američke vlade, “Silent Spring” prešao je preko oceana u Europu, postao cijenjena knjiga i najutjecajnija u stvaranju ekološkog novinarstva. Tek je preko Europe probila američke medijske barijere, pa su New York Times, Boston Globe, Herald Tribune i drugi mediji otvorili stranice teme o pesticidima.

Pritisak javnosti i pojedinih stručnjaka natjerao je tadašnju američku vladu da uvede zaštitu okoliša u svoje političke programe, osnuje Agenciju za zaštitu okoliša, te zabrani upotrebu pesticida zloćudnog imena “DDT”. Slijedom interesa javnosti, okolišno novinarstvo u SAD se razvijalo. Godine 1990. stvorena je najveća novinarska organizacija, SEJ - Society of Environmental Journalism, čija je misija, kako kažu, javnosti objasniti važnost pitanja okoliša, utjecati na političke odluke, te obrazovati druge novinare za okolišno novinarstvo. U SEJ su se danas uče budući novinari iz cijelog svijeta, posebno iz država Afrike i Azije., obučava tamošnje novinare za okolišno izvještavanje.

Freelanceri

Okolišno novinarstvo u principu, Americi, Aziji, Africi i drugim dijelovima planete, ne održavaju velika udruženja, nego slobodni novinari, koji uz ne baš velike honorare, a često prisiljeni da pronalaze usputne poslove kako bi smogli novaca za rad, šalju u svijet vijesti i informacije koje bi političari i korporacije inače prešutjele. Tako se doznaje za kemijsku katastrofu u Bophalu, razlozi otimanja radnika sa naftnih platformi u Nigeriji, bezobzirni lov na mlade tuljane na Aljaski, ili kako djeca u Kini za jedan obrok dnevno sastavljaju otrovne i opasne igračke koje mi kupujemo u našim trgovinama.

Organizacije i fondacije koje podupiru borkinje i borce za ljudska prava i civilne organizacije tog tipa, istraživačko novinarstvo i nezavisne slobodne medije (Open society, Freedom House, SCOOP, Reuters i drugi), financijski pomažu i rad okolišnih novinara. Tako nastaju okolišne priče poput “The children of lead”(Djeca olova), okolišne novinarke Marine Walker Guevara, po Reutersu najjače okolišne novinarke u 2006.godini, koja je u svijet prenijela priču o djevojčici iz La Oroya iz Pera. Zbog života u sredini u kojoj je i tlo i voda zatrovano olovom, djeci se zaustavlja rast i razvoju. Novinarka je istražujući taj slučaj, otvorila je političko pitanje u Peruu: na lokacijama gdje su zastrajele i nekontrolirane tvornice olova, živi više tisuća obitelji čiji su životi i zdravlje uništeni zbog teškog zagađenja okoliša.

David Helvag, “zeleni” novinar iz Los Angeles Timesa proučavao je neke nelogičnosti u sustavima praćenja oluja. Otkrio je na kraju, namjerno zataškavanje podataka iz sustava za praćenje oluja i jakih vjetrova u SAD, kako bi se organizirano “prao” novac od osiguravajućih društava, koji isplaćuju naknade za štete američkim “vikendašima” u zonama hurikana i tajfuna. Od stvarno nastradalog stanovništva nastaju siromašne ekološke izbjeglice, prisiljene na iseljavanje u druge države SAD. Tada se njihova napuštena zemlja jeftino prodaje agencijama za nekretnine, odnosno trećem korisniku.

Europska priča

Okolišno novinarstvo u europskom smislu najviše se približilo istraživačkom, a pitanja zaštite okoliša novinari sve više uklapaju u socijalne teme i ugroženost ljudskih prava. U Europi okolišni novinari djeluju bez jedinstvene organizacije. Veliki značaj razvoju angažiranog, dakle i okolišnog novinarstva pripada Heinrichu Boella i njegovim njemačkim kolegama, pa i Boellovu fondaciju koja je uvelike pomagala rad novinara , pogotovo “zelenu opciju” u Njemačkoj i Europi. Međutim britanski The Guardian zadržao je vodeće mjesto u najsnažnijem promoviranju i poticanju rada okolišnih novinara u Europi. Već spomenuta burna ’68.godina, nije dala neke specifične naznake za snažan razvoj okolišnog novinarstva, kao što je slučaj u Americi. Razlog tome je dugotrajna podjeljenost Europe na “istočnu” i “zapadnu”. Kada je srušen Berlinski zid, spojila su se dva različita svijeta. Tek 1993.godine , na inicijativu francusko-njemačkog slobodnog novinara Michaela Schweresa, osnovan je IFEJ (International Fedration of Enviromental Journalist), koji je za svoje sjedište odabrao Francusku. Jedan od ciljeva ove federacije okolišnih novinara tada je bio da se skupe i angažiraju novinari iz zemalja bivšeg istočnog bloka, kako bi se razmjenjivali podaci o stanju okoliša i prirode u državama iza “željezne zavjese”, odredile zajedničke smjernice izvještavanja javnosti, ali i pritiskalo svjetske moćnike i novonastale vlade na saniranje posljedica nastalih nakon polustoljetnih industrijskih i vojnih zagađenja. A tema je bilo zaista mnogo: od Aralskoj jezera, preko zagađenja u rudnicima zlata u Rumunjskoj i bacanja nuklearnog otpada s ruskih brodova u more, do Černobila. No, IFEJ nije bogata organizacija, kao SEJ, pa europski okolišni novinari nisu toliko prodorni kao američki, tako da je njihov rad kao organizacija, slabijeg intenziteta.

Bezuspješni pokušaj stvaranja okolišnog novinarstva u jugoistočnoj Europi

Pokušaj da se okupe i udruže okolišni novinari srednje i jugostočne Europe pokrenut je 2002.godine od strane Regionalnog centra za okoliš za srednju i jugoistočnu Europu.(REC CEE) i Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a novcem iz programa Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu. Nažalost, nakon 3 godine pokušaj je propao, jer se ideja vodilja ovog programa temeljila na civilnom društvu, to jest udrugama, kao izvorišnim točkama sa zadatkom da privuče, okupi i zainteresira mainstream medije, urednice i urednike i novinare za novi žanr- okolišnonovinarstvo. O rezultatima tog velikog projekta REC CEE, slikovito je izvjestio njegov voditelj, okolišni novinar Pavel Antonov, na jednom implementacijskom skupu 2005.godine:

“Mediji imaju značajnu ulogu u informiranju građana o okolišu. Međutim brojni su faktori koji otežavaju rad novinara u pogledu izvještavanja o okolišu, kao što su: manjak novaca za temeljiti rad, loše upravljanje i korupcija, nizak interes javnosti za pitanja okoliša, predrasude urednika/ca i politički ili poslovni uvjeti vlasnika medija, „a priori“ podrška vladajućim strukturama u naglom razvoju i investiranju na štetu okoliša, te opće stanje civilnog sektora.”

Naime, ekološke udruge kao dio civilnog društva u državama koje su obuhvaćene tranzicijom, osim gomile novaca iz međunarodnih fondacija, nisu imale ništa drugo: ni kapaciteta, ni znanja a ni previše volje da udruženi sa medijima, utiru put okolišnom novinarstvu. Velikim dijelom povedeni samozadovoljstvom novih sloboda, uličnih prosvjeda i javnih istupa, ekološke udruge i “zeleni pokreti” iz novonastalih država centralne i jugoistočne Europe, dali su medijima i novinarima sliku vlastitog šarlatanstva, pa time i nepouzdanosti u informiranju javnosti. REC CEE-ov projekt osnivanja presscentara za okoliš, završen je u svih 8 zemalja jugoistočne Evrope. Unutar njihovog medijskog programa još uvijek se pokušavaju izvoditi neke poticajne aktivnosti (natječaji za tematske priče, konferencije seminari o obnovljivim energijama, i slično), no bez nekog značajnog efekta. Niti u jednoj od tih država, pogotovo ne u novonastalim državama na Balkanu, okolišno novinarstvo se nije razvilo u smijeru očekivanoga.Od svih sudionika u megalomanskom projektu Regional Environment Press Centers nastale su male, ali kapacitetno osposobljenje udruge iskusnih okolišnih novinara ( Bluelink u Bugarskoj, Ekoforum u Srbiji i Presscentar za okoliš u Hrvatskoj), koji još uvijek vode i uređuju specijalizirane internet magazine po principima okolišnog novinarstva.

Hrvatska priča

Da uopće postoji okolišno novinarstvo u svijetu, u Hrvatskoj malo tko zna. Pisanje o okolišnim temama u Hrvatskoj ide različitim putevima. U sjeni naših političko-ekonomskih turbulencija izrodio se čudnovati uredničko- “public relation”establisment, prilagođen poslovanjima medijskih magnata WAZ-a i Styrie, čija je jedina filozofija “slobodu medija” nahraniti novcem od prodaje oglasnog prostora. Upravo taj krug ljudi omogućio je pojavu greenwashinga (“be in-be green”),. Strane korporacije, koje je slobodno tržište dovelo u Hrvatsku, te veliki domaći magnati i ulagači-dijelom i zagađivači (poput NEXE grupe, INE, HEP-a, Agrokora, trgovaca automobilima i kineskim igračkama, itd.), odustaju od klasičnog načina reklamiranja kroz oglasni prostor. Njihovi dobro izučeni “PR” agenti umjesto standardnih priopćenja, pišu tekstove, ukrašene epitetima tipa “eko-jastuk, eko cigla, eko-mobitel” i slično, te ih takove dostavljaju medijima. U pravilu bi sadržaji ovoga tipa biti označi kao „plaćeni oglas“, ali sve se to rjeđe događa.

S druge strane, urednice ili urednici, pritisnuti sa svih strana-od vlasnika do čitatelja, nemaju volje prepoznavati važnost i sadržaj okolišnih tema. Zato se i događa da vijesti o ekološkim katastrofama trpaju pod “nesreće”u crne kronike, naglašavajući materijalne štete. Tehnološko-tehničke informacije o ugradnji sustava pročišćavanja otpadnih voda, preradu starog papira, upotrebu prirodnog gnojiva ili uklanjanje divljih deponija raspoređuju u gospodarstvene rubrike i priloge o napretku i razvoju. Neobrađena priopćenja ekoloških udruga objavljuju se unutar političkih stranica. U prilozimai dodacima o zdravom životu, wellness klubovima i “u.n.dijetama” objavljuju se i (loše prevedeni na hrvatski jezik!) znanstveno-edukativni tekstovi o klimatskim promjenama. I tako redom.

Do sada niti jedno uredništvo glavnih hrvatskih medija nema odvojene novinare koji prate samo područje zaštite okoliša. Uglavnom se te teme “daju” usputno ili kao dodatak onome tko „ima danas najviše vremena“. U toj zbrci i novinari/ke mainstream medija sve češće ulaze u tragikomične situacije, tražeći odgovore na pitanja o okolišnim temama na krivim adresama, jer im nema tko dati orjentacioni pravac. Iz tih razloga prošlog ljeta mogli smo čitati senzacionalističke naslove u novinama poput “Sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj se raspao”. Pozadina toga upravo je takva dezorjentirana i nervozna potraga novinara za nekom informacijom. Ako nije našao nikoga u državnoj instituciji, potražio je poznatiju ekološku udrugu. Tamo je sjedio “netko” tko mu je na brzinu odvalio da nema informacija, jer se sustav zaštite okoliša-raspao! Novinar je odradio posao, presretni je urednik/ca dobio eksluzivnu vijest, radujući se rasprodanoj dnevnoj tiraži, na čijoj naslovnici piše “Sustav zaštite okoliša se raspao” i “Žuja je zakon”. Čitatelji su neuspješno u toj vijesti tražili makar kapljicu krvi ili neki mobitelni pedofilski napad, no nisu našli, pa im vijest o raspadnutom sustavu nije značila ništa u životu. A onima koji znadu o sustavu zaštite okoliša u Hrvata malčice detaljnije-pao je mrak na oči. I to je bilo sve, jer sutra idu nove vijesti. Posljedice ove nesmotrenosti nikoga ne zanimaju.

Ipak povremeno zasvijetli krijesnica

Rijetki su novinari i novinarke koji se usude dublje ući u okolišne probleme te ih do kraja obrađivati, s namjerom mijenjanja stanja. Da postoje pojedinačni pokušaji i primjeri pokazuje slučaj višegodišnjeg medijskog “obrađivanja” ilegalnih kamenoloma, na kraju čega je ipak jedan od aktera (Vlado Zec-Kamen Ingrad) došao pred “lice pravde”. Ali, ovu priču, (koju su ustvari odradili samo dvoje “freelanecera” u tri godine rada), mainstream mediji okrenuli su isključivo na gospodarski kriminal. Problem uništenog okoliša nije naišao na plodno tlo, pa priča nije niti završena, jer sporni kamenolom i dalje radi za potrebe izgradnje Koridora 5C, jednog od projekata EU. Kako su u pitanju visoki međunarodni i politički interesi, slijedeći okolišni novinar/ka koji se bude upustio u dovršetak priče, možda će se susresti sa –organiziranim kriminalom!

Da novinare/ke u hrvatskim medijima ipak zanima okolišno novinarstvo, pokazali su na jednom od foruma, odnosno zajedničkih skupova, održanih u Požegi i Karlovcu u protekle dvije godine. “Hrvatska problematika zaštite okoliša kronično boluje od nedostatka kompetentnih interpretatora koji će pred javnošću suvereno preuzeti i zastupati ulogu javnog medijskog nezavisnog pristupa”, jedan je od prihvaćenih zaključaka svih 20 sudionika, okolišnih i istraživačkih novinara, na Požeškom forumu.

Godinu dana kasnije, 2007.godine zaključak je bio sličan ali manje srčan: “Iako su te teme u medijima često marginalizirane, te ih urednici stavljaju na naslovne strane tek kad se premetnu u katastrofe na njima treba konstantno inzistirati. Jer novinari su među prvima otvorili Pandorinu kutiju i ukazali na ugrožavanje čovjekova okoliša. Nadam se da će novinari i dalje ostati savjest i ‘mora’ onih kojima je novac zamjena za moral, ali i onih koji zbog komoditeta i duhovne lijenosti ne čine ništa.” No, s riječi se teško prelazi na djela, tako se i ovi zaključci novinara koji su željeli biti okolišni, nikako ne mogu ostvariti. Zato je okolišno novinarstvo u Hrvatskoj ipak još u debelim pelenama. Da nije tako, vjerojatno bi glavni akteri iz priče koja slijedi ipak “povukli” neke sankcije.

Zeleni specijalac - katastrofičar

Neugodan događaj priredio je svima koji su aktivni, volontiraju ili profesionalno rade u području zaštite okoliša, “specijalni zeleni dodatak“ jednih domaćih mainstream dnevnih novina (vlasnik austrijska medijska korporacija), štampan u povodu dana planete Zemlje 2008. Sadržaj tog “specijalca” izgledao je kao prvotravanjska šala, jer je na nekoliko stranica novina objavljeno desetak senzacionalistički naslova i tekstova sa netočnim, krivo interpretiranim ili nepostojećim podacima o stanju okoliša u nas, otkrivajući ili najavljujući nam pomore i ekološke katastrofe u Hrvatskoj i šire. Osim propitkivanja mišljenja zbunjenih čitatelja, sadržaj “zelenog specijalca” morali su široj javnosti hitno dematirati i ministarstvo zaštite okoliša, ali i jedna zelena politička stranka, čiju su zastavu “zeleni urednici ” isturili toga dana na ulaz u zgradu zagrebačke glavne redakcije i uprave. No, emocije i tenzije na stranu: izgled naslovnice, potpis glavnog urednika pod stranicu sa “zeleni menifestom” i popis sponzora ovih stranica, jesu prava poruka vlasnika toga mainstream media: mi smo vaša stvarnost, proizvođači vašeg okoliša i vaša budućnost! Začudo, niti jedan drugi medij ovaj Večernjakov performans nije zabilježio.

Ali, taj primjer ponašanja jednog visokotiražnog dnevnog lista nije tako bezazlen kao što se čini. Da se slične ili iste situacije, usmjerene na gušenje okolišnog novinarstva događaju u svijetu, nedavno je objavio i Guardian. Naime, stručnjaci Oxfordskog tima za praćenje klimatskih promjena pozvali su na “razum” neke novinare britanski tabloida koji su u posljednjih 5 godina objavili gotovo 1 000 netočnih i senzacionalističkih vijesti o klimatskim promjenana, namjerno ili iz neznanja. Tako su bez argumenata i na uvažavajući struku, a isključivo u korist povećane tiraže, trenirali živce svojih sugrađana, a okolišnim novinarima umanjili povjerenje čitatelja.

Spas u nezavisnim internet medijima

Danas je cijeli svijet jedna velika internet čitaonica, knjižnica i razgovaraonica s nebrojeno izvora o svakoj temi. Ako se internet ne koristi samo za copy-paste, tada opstanak i razvoj okolišnog može zahvaliti o radu i postojanju nezavisni internet medija. Upravo se to pokazalo istinitim u slučaju onog REC CEE-ovog pokušaja okupljanja okolišnih novinara u jugoistočnoj Europi. Naime, spomenute tri udruge koje “drže vodu” okolišnom novinarstvu u regiji, Bluelink, Ekoforum i Presscentar za okoliš, opstale su zahvaljujući internetu i umrežavanju sa sličnim nezavisnim internet medijima.

Zbog promjena do kojih ubrzano dolazi kroz proceduru ulaska u EU, mediji sve više moraju sudjelovati u informiranju javnosti o temama i događanjima kojima se bavi cijela Europa i svijet. Upravo okolišno novinarstvo dobiva u tome jednu od vodećih uloga. Ipak danas sve učestaliji okolišni, energetičarski i gospodarski (domaći i međunarodni) skupovi ne prolaze izvan dometa novinarskog uha i oka, ali se posebno u pozivima za medije naglašava (citiram) : “We are very interested to co-operate with environmental journalists and international media on important environmental issues.” Je li to ekološka osvještenost političara i tvrtki, davanje prividnog značaja okolišnom novinartsvu ili igra u smislu “bolje da im mi kažemo, nego da oni počnu istraživati” - pokazati će budućnost.

Velebitska degenija

Kada je riječ o okolišnom novinarstvu u Hrvatskoj neizostavno se mora spomenuti novinarska nagrada Velebitska degenija. Tu nagradu Zbor novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva, dodjeljuje svake godine “najboljim novinarima za najbolje tekstove i reportaže o okolišu”. Inače, Zbor novinara za okoliš osnovan je 1998.godine u sklopu HND, poput zbora sportskih ili drugih specijaliziranih novinara. Od 2000.godine, Zbor novinara za okoliš , u suradnji sa Agencijom za posebni otpad – članicom HEP grupe dijeli godišnju nagradu Velebitska degenija. Iako među prijavljenim novinarskim uradcima vjerojatno ima lijepih i korisnih, oni odabrani i nagrađeni još se ne mogu se svrstati u okolišno novinarstvo, barem ne u onome smislu kakovo prepoznaje suvremeno društvo: angažirano, istraživačko i društveno poticajno.