Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo je na listi opasnih pothvata, uz novinarstvo koje razotkriva organizirani kriminal. Jer, plansko isrcpljivanje prirode, uništavanje ekosustava i života u ime grabeži i profita jest organizirani kriminal. U Hrvatskoj se okolišno novinarstvo pojavilo samo na trenutak, ali nije uspjelo opstati u mainstreamu.

četvrtak, 21. listopada 2010.

Kopački rog –mrak kao u ritu

Na ulazu u Park prirode Kopački rit, još uvijek stoje „poučni panoi“ sa opisom bogatstva ptičjeg fonda u ornitološkom rezervatu- ribnjacima Podunavlje. Dalekozori za promatranje ptica okrenuti ka samonikloj vrbovoj šumi, koja je okupirala 600 hektara nekadašnje vodene površine ribnjaka. Naime, kada je Todorić kupio prehrambeni kombinat Belje, nije ga zanimalo ribnjačarstvo , pa su novi poslovođe demolirali i odvezli postrojenje za prepumpavanje vode iz jezera i kanala u prostore ribnjaka. Od tog trenutka količina vode u ribnjacima ovisila je isključivo o vodostaju Drave i Dunava. Poplavne vode više se nisu mogle dugotrajno zadržati zbog nedostatka sustava za regulaciju.Tako su u ljeto 2005.godine zaštićene površine ornitološki vrijednih ribnjaka zauvijek presušile, a ubrzo je na više od 600 hektara ribnjaka izrasla vrbova šuma.

Iako je taj prostor u granicama parka prirode, općini Bilje i Osječko baranjskoj županiji-uredu za gospodarstvo nije smetalo da novi vrbik ubrzo dade u koncesiju lovačkom društvu Kopačevo, kojim upravlja lovac Jeftemije Žukić. Početkom rujna ove godine ipak je Čobankovićevo ministarstvo poljoprivrede raspisalo natječaj za koncesiju za područje spornih ribnjaka, ali uz cijenu od 4000 kuna po hektaru. I laiku je jasno da će teško naći ponuđača, jer uz prvobitnu cijenu, novi koncesionar mora uložiti milijune kuna da bi iskorjenio vrbik, uspostavio ustav navodnjavanja i pripremio tlo za ribnjake, istovremeno zadovoljavajući uvjete koji su propisani zakonom o zaštiti prirode.

Kako je nestalo vode i riba, ovaj ornitološki bogati dio Kopačkog rita napustilo je veći dio ptica močvarica.Time je ekustav nekadašnje većim dijelom čovjekovom rukom upravljane močvare ozbiljno poremećen. Ostale su samo povijesne vrijednost na kojima današnja uprava parka prirode pokušava složiti turističku djelatnost. Profesorica kemije i biologije Biserka Vištica, ravnateljica parka prirode u drugom mandatu, sa dugogodišnjim marketinškim iskustvom u osječkoj tvornici Saponia, odlučila je Kopački rit otvoriti masovnom turizmu. Pokrenut je ugostiteljsko-zabavni program u restoranu i okolišu kompleksa dvorca Tikveš, nekadašnje Titove rezidencije, pa se broj gastro-turista popeo na više od 20.000 godišnje. hrvatske šume, jadan od korisnika Kopačkog rita, odvažio se organizirati lovački turizam, pa se u dogovoru sa upravom šumarije za 100.000 kuna može ubiti trofejni jelen.

Normalno je i logično da omasovljenje turizma ne ide zajedno sa zaštitom vodenih ekosustava kakav status još uvijek ima Kopački rit, pa je pokušaj uprave parka prirode da konkurira za naslov „EU destinacije izvrsnosti EDEN“ (ovogodišnja tema za EDEN bila„Turizam uz vode“), propao zbog godišnjeg prevelikog broja turista i turistica te nezadovoljavanja glavnog kriterija: sveukupnosti, zapošljavanje lokalnog stanovništva u turističkom sektoru, promociji novih proizvoda te planovima razvoja u svrhu povećanja vrijednosti odredišta, očuvanost prirodne baštine, zaštita biološke raznolikosti te kvalitetni suveniri, izrađeni od autohtonih materijala i pristupačnih cijena.

Kopačevo je mađarsko selo čija je povijest opstanka vezana za život uz ribolov. Njegova glavna ulica ulazi u Park prirode Kopački rit. Unatrag desetak godina stanovništvo Kopačeva postepeno je izguravano iz Kopačkog rita, da bi na kraju ostalo bez prava na ribolov i ribarenje na tradicionalni način, pletenim vrškama i ribarskim mrežama. Ne razumijući ili namjerno izbjegavajući neke odredbe zakona o zaštiti prirode, uprava parka prirode u svoje godišnje planove i programe rada nije htjela uvrstiti i tradicionalni ribolov Kopačevljana, nego ga je izričito zabranila. Još do 2000.godine u selu se održalo se nekoliko ribara, koji su proglašavani ribokradicama, da bi danas zamro svaki trag tradicionalnom ribarstvu. Istovremeno, uprava parka u suglasju sa Osječko-baranjskom županijom svake godine odobrava koncesije za gospodarski ribolov na Dunavu i kanalima kojima se ulazi u Kopački rit. Od kolovoza ove godine nema više ni fizičkog traga ribarskoj tradiciji Kopačeva, jer je općinska vlast Bilja srušila najveću zgradu u centru sela-gostionicu Melegeš. Rušenjem ove kuće, namjerno je pogubljeno i posljednje mjesto koje je svjedočilo da je selo Kopačevo bilo najbogatije ribarsko mjesto u Baranji.

Gostiona Melegeš izgrađena je u secesijskom stilu 1825. godine na privatnom zemljištu, a bila je zaštićena kao zgrada sve do nedavna. Funkcionalno je pripadala staroj tržnici ribe (manipulaciji ) na relaciji Apatin –Kopačevo. Nakon 1945.godine je nacionalizirana te se koristila kao Narodni dom, mjesni ured, sjedište Prve ribarske zadruge. U dvorištu iza kuće dnevno se trgovalo stotinama kilograma rječne ribe, a tu je bila i prva točka turističkih izvidnica i mjesto odakle su kretali čiklovi-čamci na „jezerski put“ prema velikom Kopačkom jezeru, Dunavu i Apatinu. Za vrijeme Domovinskog rata zgrada su koristile vojske srpskih rezervista i pobunjenka, a potom pripadnici UN snaga. Tijekom 2002.godine u tada još sasvim dobrostojećoj zgradi sniman je film Antuna Vrdoljaka 'Duga mračna noć'. Nakon toga polako su s krovišta u noćnim pohodima „nestajale“ hrastove grede, crijepovi, unutrašnja stolarija i slično, da bi se konačno dio krovišta počelo urušavati. To je bio povod za dalju nebrigu o zgradi i lobiranje općinara za njeno rušenje.

Radi pojeftinjena troškova pri mogućem financiranju obnove Konzervatorski odjel Ministarstva kulture iz Osijeka „skinuo „ je zaštitu za zgrade Melegeš. Općinska vlast jedva je dočekala takovo rješenje, kako bi na brzinu provela rušenje zgrade, te isplatila 50.000 kuna po nagodbi nekoj građevinskoj firmi iz obližnjeg sela.

Zaustavljanje rušenja gostionice Melegeš tražila je Udruga mladih MOR iz Kopačeva, pokrenuvši peticiju, koju su potpisali gotovo svi koji žive u selu. Apelirali su i tražili od Ministsrva kulture-uprave za zaštitu prirode da zaustavi rušenje makar dok se ne zbrinu mlade lastavice iz petnaestak gnijezda ispod nastrešica kuće.No, načelnica Ružica Bilkić nije popustila pred peticijom niti pokazala mrvicu osjećaja. Osobno je došla popratiti rušenje zgrade, ujedno ometajući press konferenciju koju je sazvala spomenuta udruga mladih Kopačeva. Nekolicina najupornijih Kopačevljanki i Kopačevljana mađarske nacionalnosti, skupljajući srušena lastavičja gnijezda,revoltirano joj je dobacivala da „im nisu rušili ni četnici kad su okupirali Baranju, a sad im ruši hrvatska vlast“. Načelnica općine Bilje Ružice Bilkić iz HDZ-a i načelnik sela Kopačeva Atila Varga, iz Nezavisne liste Žolte Michela, nad ruševinom su obećali izgradnju motela, elitnog restorana na istom mjestu, koji će koštati 10 milijuna kuna, te uređenje trga oko zgrade, turističko povezivanje sa parkom prirode, i slične projekte, iako još nema ni traga nekom zainteresiranom ponuđaču, niti je u planu raspisivanje javnog natječaja za projekt izgradnje.

Tek nakon rušenja zgrade u Kopačevu je održana „javna rasprava sa uvidom u projekt“ buduće zgrade motela i restorana. Studija izvodljivosti garantira godišnji brutto promet od buduće zgrade oko četiri milijuna kuna, a godišnja brutto dobit oko 256 tisuća kuna. 'Investitor bi godišnje mogao zaraditi 256 tisuća kuna nakon što otplati kredit i troškove poslovanja', navela je načelnica Bilkić podatke iz studije izvodljivosti.

Zgrada je u konačnici,srušena, ciglu i drvene hrastove grede komunalci općinari odvozili su kućama i tko zna gdje, jer općina nema rješeno odlaganje građevnog otpada. Na očišćenom prostoru ostala je jedino nova zgrada lovačkog doma lovačkog društva Kopačevo,koncesionara lovišta u bivšim ribnjacima u parku prirode. Lovački dom je izgađen na divlje, bez građevinske dozvole.

Već dvanaest godina u Kopačevu se svake jeseni održava seoska manifestacija u znak sjećanja na tradicionalno ribarenje. Na prve ribarske dane ,1998.godine u Kopačevo je došao mađarski premijer Viktor Orban te ponudio obnovu seoske crkve i gostione Melegeš, ali ga je tadašnja lokalna HDZ-ova vlast odbila, pa je donirao sredstva samo za obnovu crkve. Ovogodišnji ribarski dani u Kopačevu održali su se na trostruko većoj površini nego proteklih godina. Na mjestu gdje je prije mjesec dana stajala zgrada koju se moglo s malo novca i puno dobre volje, a uz korištenje predpristupnih EU fondova, obnoviti, a ne srušiti , razapet je veliki šator za dernek. Na ulazu u Kopačevo postavljena je maketa čamca sa ribarom od drveta i slame , kao simbol prošlosti. U centru sela kuhao se fiš paprikaš i pekli šarani od gotovo 3 tone ribe , kupljene u tovilištima riba diljem Slavonije, ali i uvežene iz Apatina. Ovogodišnje ribarske dane otvorio je Šeks Vladimir, potpredsjednik Sabora RH. Vidno umoran od cjelodnevne posjete Slavoniji i Baranji, poručio je s otvorene pozornice: „Drage Kopačke i Kopački, Sabor i vlada će poduzimati sve da Kopačevo dođe na svoje noge. Više nije fora baviti se ribarstvom, sad se morate okrenuti parku prirode i tražiti posla koristeći prirodne ljepote! Otvaram proslavu ...i gotovo.“

U krajem ljeta 2009.godine, općina Bilje organizirala je stručni skup, kojeg su priredili Robert Koch, Martin Kovačević, Ivica Grabovac i Tihomir Cvijanović. Prezentaciju je održao Hans-Georg Erhard , jedan od poznatih projektanata golf igrališta „Bilje ima sve predispozicije da bude vodeći golf centar u regiji. Golf igralište je trošak, bez popratnih sadržaja je bačen novac. Uz golf igrališta se grade hoteli, apartmani i drugi zabavni i sportski sadržaja koji omogućavaju komercijalizaciju. Kako smo prethodno analizirali i druge opcije, najbolja lokacija za golf terene je o lokacija neposredno uz Staru Dravu,“ zaključeno je na kraju skupa. A između Stare Drave i Kopačeva nalazi se – ulazak u Kopački rit.
Tada je stručni tim, kojeg i danas vodi izvjesni Tihomir Cvijanović, poduzetnik koji je prije nekoliko godina bio optužen za malverzacije u građevinsko-poslovnoj aferi sa stanovima u Medulinu ( »Mjesto u raju«), već procijenio kako bi vrijednosti radova za realizaciju projekta izgradnje golf igrališta sa 18 rupa na ovoj lokaciji Stara Drava u Bilju, cca 2.500.000 €, a troškovi održavanja zbog osigurane dovoljne količine vode minimalni. Nakon godinu dana od održanog stručnog skupa, isti su čelnici i stručnjaci, a povodom rušenja stare gostionice u Kopačevu, povećali budžet za projekte izgradnje golf terena na 8. 000.000,00 eura. Rušenja zgrade Melegeš u Kopačevu taman se uklapa u fikciju o provedbi projekta dva golf terena i spajanje prostora od Drave do Kopačkog rita. Pretpostavimo da je i potpredsjdenik Šeks upoznat sa mogućim projektima općine Bilje.

Ono što začuđuje da uopće nema nikakve reakcije na najave gradnje golf terena od strane ekoloških i drugih udruga koje postoje u Osijeku i Baranji, te trenutno koriste europska sredstva za projekte zaštite prirode NATURA 2000, edukaciju lokalnog stanovništva o potrebi zaštite prirode, prekogranični turizam, biciklizam i slično.Ni Hrvatske šume, čija planataža topole zauzima veliki dio budućih golf terena ne reagiraju. Ni Hrvatske vode, bez obzira što je to područje vodozaštitna zona sa funkcijom obrambenog nasipa u slučaju poplava.

Napisala Ljiljanka Mitoš Svoboda

Priča o ljudima i konjima lipicancima

U srpnju 2008. godine vlada RH je osnovala Hrvatski centar za konjogojstvo, HKC, odredivši mu zadatak : uzgoj konja lipicanske pasmine u Ergeli Lipik. HCK-u je nadležno ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Iako Hrvatska već ima jednu tradicionalnu i svjetski poznatu 500 godina staru državnu ergelu u Đakovu, na broj od 1329 konja pasmine lipicanaca, registriranih u 2009.godini, od koji je 80 % u privatnom vlasništvu udruga uzgajivača, osnivanje ove druge „državne“ ergele kasnije se pokazalo nepotrebnim troškom. Slično je i s Hrvatskim konjogojskim centrom. Osnivanje HCK sa sjedištem u Lipiku temelji se na povratku dijela konja lipicanaca odvedenih 1991. godine iz tadašnje ergele Lipik. Krdo od osamdesetak preživjelih lipicanaca konjušar Komasović poveo je u „zbijeg“ u Bosnu pa u Srbiju. Zajedničku kampanju spas i povrat lipicanaca u Hrvatsku započele su nevladine organizacije Udruga za zaštitu i prava životinja "Sloboda za životinje" iz Beograda, Udruga Život iz Osijeka i Prijatelji životinja iz Zagreba te veterinari austrijske udruge Vier Pfoten. Žestoka kampanja ovih udruga i veliki interes medija tijekom 2007.godine, natjerali su političare iz Hrvatske i Srbije da operu obraze pred Europom i spasu živote tim plemenitim kraljevskim konjima. Šesnaest godina nakon života u ne-konjskim uvjetima u Srbiji, Komasović i 45 lipicanaca, 19 toplokrvnjaka i 2 ponija, dijelom potomaka onih prognanih, vratili su se zajedno u Lipik u noći 13.listopada 2007.godine.

Iako je Državna ergela Đakovo priredila karantenu i adekvatan prostor u štalama za konje povratnike, bura emocija i „glas“ naroda prevagnuo je pa su konji ipak odveženi u Lipik, u manje udoban i siguran prostor. Iz te je situacije izronio Mato Čačić, tadašnji voditelj uzgojnih programa konjogojstva RH u Hrvatskom stočarskom centru. Čačić je imenovan ravnateljem netom osnovanog Hrvatskog centra za konjogojstvo, napuštajući dužnost u stočarskom centru, ustanovi koja je prestala postojati, prešavši u novoosnovanu Agenciju za poljoprivredu RH. Mnogo je novaca, dobrovoljnih priloga i donacija otišlo prema povratnicima konjima lipicancima u Lipik. Na svojoj zadnjoj sjednici u prosincu 2008.godine vlada RH donirala je Mati Čačiću milijun kuna kao inicijativna sredstva za buduću Konjičku akademiju. Bio je to odgovor Čačiću i Haramiji, gradonačelniku Lipika, koji su tražili pomoć od vlade za otkup i obnovu jedne od štala koju im je dala na korištenje „Poljoprivreda Lipik“ kako bi lipicanci iz Srbije imali smještaj. U otkupljenom objektu bila bi i konjička akedmija za obrazovanje svih koji imaju bilo kakav doticaj sa lipicancima.

U proljeće 2009.godine na ergeli Lipik uginulo je osamnaest ždrijebaca lipicanaca. Željko Cvetnić, ravnatelj Veterinarskog instituta potvrdio je da su majke kobile bile zaražene herpes virusnom infekcijom, nisu cijepljene na vrijeme, iako je Čačić i njegov stručni tim ergele u preventivu lipicanaca nakon dolaska iz Srbije, uložilo 136 tisuća kuna! Problem nije bio u kobilama, nego u štalama u kojima su se smjestile lipicanke –povratnice, jer je virus herpesa živio u štalama još od 1986.godine, te nije nikada uklonjen. Nekadašnji voditelj ergele Lipik, Milan Božić,ogorčeno je komentirao taj događaj:“ Izgubili su 18 ždrijebaca izvrsnih gena, koji su mogli izrasti u primjerke vrijedne po 100.000 eura. Ali njihovu proizvodnju mrtvih konja plaćaju hrvatski građani, kojima ionako ne moraju odgovarati. Jer u Hrvatskoj ono što je državno, čini se, nije ničije. A on (op.a.Čačić) k'o da je bog za konje !„

Na izvanrednoj skupštini Saveza udruga uzgajivača lipicanaca, u travnju 2010.godine, većinskim glasovanjem smijenjeno je staro rukovodstvo Saveza koje nije radilo po zakonu ni statutu, a imenovano novo, na čelu s Stankom Vujčićem iz Broda, pravnikom po struci i uzgajivačem lipicanaca iz udruge „Slavonija“. Vujčić je odlučio počistiti smeće nastalo unutar Saveza, dijelom izazvanog Čačićevim petljanjem u poslove uzgajivača. Unutarnja kontrola rada i trošenja novaca rezultirala je s tri kaznene prijave državnom odvjetništvu protiv osoba iz Saveza i ravnatelja Čačića, te prijava međunarodnom savezu uzgajivača lipicanaca LIF za lažno predstavljanje, uz molbu za brisanjem Mate Čačića kao predstavnika iz Hrvatske.

Stanku Vujčiću pridružio i Branko Borković, predsjednik Središnjeg saveza uzgajivača konja posavca. Za njih je Čačić kao odgovorna osoba u HCK, kriv zato što još uvijek nije prijavljena u EU niti jedna od četiri uzgojne pasmine u Hrvatskoj, a nije izrađen registar kopitara, iako su za izradu baze podataka u dvije godine državni službenici u ekipi Mate Čačića potrošili nekoliko milijuna kuna. Najteža optužba na račun Čačića i HCK odnosi se na falsificiranje dokumenata za konje, njihovih putovnica s brojevima i podacima o cijepljenju i rodoslovlju. HCK želi preuzeti ovlasti uzgajivačima udruženim u svoje saveze, a za to je potrebno oduzimanje matičnih knjige konja lipicanaca i drugih, koje su vlasništvo saveza uzgajivača. Kako oni ne dopuštaju uzimanje matičnih knjiga, HCK je prisiljen falsificirati i duplirati konjske putovnice i dokumente.

Borković i Vujčić upoznali su sa kršenjem zakona od strane HCK nadležnog ministra, on se ogradio od cijelog slučaja pozivajući se na koalcijski sporazum sa HSS-om. „ Mi uzgajivači lipicanaca, posavca i hladnokrvanjaka mišljenja smo da Mato Čačić ne može biti više na funkciji ravnatelja Hrvatskog konjogojskog centra, bez obzira na stav ministra. A sve je počelo kad smo mi uzgajivači 80 % konja u Hrvatskoj prošle godine sjeli u Novskoj za zajednički stol sa HCK i ministarstvom da posložimo i raščistimo poslove i propise vezane uz konjogojstvo. Od tada su krenuli direktni udarci na nas, na razbijanje saveza i jedinstva uzgajivača. Samo sramote Hrvatsku, no ne mogu nam ništa, jer mi smo već godinama samostalni, a bez naših konja nema ni HCK..“

Kroz kontrolu dokumentacije Saveza udruga uzgajivača lipicanaca kojeg je započeo predsjednik Vujčić vidljivo je nenamjensko trošenje novaca. Primjer za to je transfer novca zarađenog na humanitarnom koncertu za pomoć lipicancima, održanog u dvorani Lisinski u Zagrebu, 9.listopada 2008. godine. Polovica od zarađenih 100.000 kuna isplaćena je u gotovini na ruke bivšeg tajnika Saveza Matasovića radi pokrivanja „troškova“, a ostatak je uplaćen na račun HCK. Mnogo je gotovinski isplata koje nemaju naznačenu namjenu, niti potpis osobe koja novce uzimala.
Uzgajivači optužuju Čačića za privatiziranje selekcije pastuha, jer dobre uzgojne ocjene dobivaju samo oni koji podržavaju njegov način rada. Spominju i rad na crno u HCK, naplaćivanje „intelektualnih usluga“, prisilno čipiranje konja po selima uz naplatu i do 5 puta većoj cijeni od cijene čipa, trgovanje konjima bez dokumentacije, uvoz u ergelu Lipik zdravstveno neprovjerenih konja, kupovanje pastuha iz Slovenije i Poljske po cijeni od 3000 eura, iako se pastusi za rasplod posuđuju.

Uzgajivači lipicanaca traže hitno raščićavanje situacije u konjogojstvu u Hrvatskoj kojim upravlja HCK,odnosno Čačić, jer ergela Lipik troši enormno novaca za „hladni pogon“. Rashodi za plaće iznose godišnje 23.784.420,00 kuna, za najam prostora i zakup od „Poljoprivrede Lipik“ odlazi 630.594,00 kuna, za telefon
1.183.337,00 , a za intelektualne usluge 1.248.756,00. Onaj projekt za kojeg je vlada RH dala milijun kuna za kupovinu zgrade za ergelu i konjičku akademiju nikada nije saživio. Na sve ove optužbe i zahtjeve iz peticije ravnatelj HCK Mato Čačić odgovara drugim optužbama: „ Iza opužbi protiv mene i peticije krije se grupa uzgajivača koji žele samo novac i poticaje, a ne unaprjeđivanje uzgoja lipicanaca.“ U međuvremenu uspio je čestitati rođendan premijerki Kosor, koja je tih dana posjetila Lipik, pa je u odlučivanje o ukidanju nepotrebnih agencija i fondova, na zadnjoj sjednici Vlade RH, 23.srpnja 2010.godine, ubačen i prijedlog „pripajanje“ ergele Đakovo i ergele Lipik u jedno tijelo s Čačićevom dušom –Hrvatski konjogojski centar. Iako tek prijedlog, politika već priprema ukidanje naše najstarije ergele Đakovo i uništavanje konja lipicanaca kroz „menadžersko-uzgojno-istraživačke“ projekte.

Epilog

Iako je sve oko spajanja državnih ergela lipicanaca Đakovo i Lipik u jedinstvenu ustanovu za konjogojstvo-Hrvatski konjogojski centar, HCK, na turbulentnoj poziciji dogovaranja unutar koalicije HDZ-HSS, pa će se još pisati o konjogojstvu u Hrvatskoj, ministar poljoprivrede Petar Čobanković odlučio je smijeniti dosadašnjeg ravnatelja HCK Matu Čačića, jednu od HSS-ovih instalacija u konjogojstvu u Hrvatskoj.

Bez obzira što su domaći mainstream mediji gotovo mjesec dana dnevno izvještavali o prosvjedima građana i građanki Đakova, a gradonačelnik Đakova Vinković najavljivao blokade prometnica zbog vladine odluke da tradicionalnu ergelu lipicanaca Đakovo pripoji slaboj ergeli u Lipiku i HCK-u kojeg je vodio kontroverzni Mato Čačić, najveću reakciju na kraju je izazvao tekst u osmom broju Objektiva, pod naslovom „U Ergeli Lipik caruju virusi i krivotvorine“.

Zbog te priče o javašluku i nepravdi prema lipicancima u ergeli Lipik, javašluku u rukovođenju Savezom uzgajivača lipicanaca, malverzacijama i radnjama koje u HCK balansiraju na rubu zakona, objavljene u osmom broju Objektiva, ovaj je magazin u Slavoniji rasprodan u roku od nekoliko jutarnjih sati. Zadnjih petnaestak komada pokupovano je na osječkim kioscima, pa zbog velikog interesa za priču, poštom poslano u Đakovo, Brod, Martinsku Ves, Okučane, ali i u Beč, gdje je sjedište LIF-e, The Lipizzan International Federation.

Magazin Objektiv čitao se i u uredima u ministarstvu poljoprivrede i u drugim kabinetima naših političara i političarki. Samo četiri dana nakon objave priče o lipicancima u ergeli Lipik i marifetlucima u HCK-u, ministar Čobanković objavio je svoju odluku o smjeni ravnatelja Čačića, te je imenovao Pavu Sabolskog, sadašnjeg ravnatelja ergele Đakovo za privremenog ravnatelja HCK.
Nepobitno je da priča iz Objektiva velikim dijelom doprinijela tome, odnosno bila je „šlag“ na temu. Ali, nema opuštanja, jer političarke i političari igraju bez zastoja. Kako je to opisala novinarka Jasna Babić u jednoj svojoj kolumni: „...stara sprega jedne HSS-ovke (saborske zastupnice Marijane Petir) i jednoga stočnoga inženjera (Mate Čačića), začetak je aktualnih gužvi oko spajanja đakovačke i lipičke ergele lipicanaca, koja je kulminirala u nedavnim prosvjedima na ulicama Đakova. Ideja da dvije državne ergele dobiju zajedničku upravu zvučala bi razumno da u realizaciju nije unaprijed uključena HSS-ova računica: ne kontrola nad konjima, nego nad novcima koji se još mogu iscijediti iz državnoga proračuna“.

No, organizacija LIF do daljeg je obustavila financiranje uzgoja lipicanaca u Hrvatskoj. Njihov je glavni tajnik, gospodin Christian G. M. Manz, objasnio razloge u pismu upućenom Mati Čačiću, a između ostaloga i ministru Čobankoviću: „ vaš problem je nedostatak komunikacije, a vaš zadatak nije šefovanje i svađanje....kad se dogovorite o pravilnoj raspodjeli novca između ergela i uzgajivača, proslijedit ćemo vam novce !“

Napisala Ljiljanka Mitoš Svoboda
(Objavljeno u magazinu Objektiv,rujan,2010.)

Potapanje Dravskih ritova unutar Regionalnog parka Mura-Drava

Vodstvo Osječko-baranjske županije od 2006.godine tvrdoglavo inzistira i plaća izrade projektne dokumentacije za izvedbu projekta izgradnje vodne stepenice s hidroelektranom na Dravi kod Valpova, unatoč činjenici da je cjelokupno područje uz rijeku Dravu, sa Hrvatske i Mađarske strane zaštićeno i uvršteno u europski Regionalni park Mura-Drava. Do sada je u projektnu dokumentaciju za VHS Osijek uloženo 5 milijuna kuna, a u tome su sudjelovali Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva i Hrvatske autoceste sa po 500.000 kuna, Hrvatske vode i Hrvatska elektroprivreda sa po 1, 8 milijuna kuna, dok je ostatak dala Osječko-baranjska županija. Hrvatska Elektroprivreda HEP, Hrvatske vode i Hrvatske ceste na zadnjem su sastanku sa županom i suradnicima, sredinom svibnja ove godine, ponovo podržali nastavak prikupljanja projektne dokumentacije za izgradnju vodne stepenice na Dravi, obećavajući nastvak financiranja revizije studije opravdanosti i izvodljivosti VHS Osijek, koju je u rujnu 2007. godine napravio zagrebački Elektroprojekt. Isti Elektroprojekt izradit će i reviziju, za 880.000 kuna. No, projekt vodne stepenice uopće nema budućnost.

Regionalni park Mura -Drava obuhvaća 5 županija - Međimursku, Varaždinsku, Koprivničko-križevačku, Virovotičko-podravsku i Osječko-baranjsku, a upravo u ovoj zadnjoj obuhvaća najveću površinu- 26.652,81 ha od ukupne površine od 89.204,36 ha, odnosno 29, 88%. Na ovom prostoru dravskih ritova i poplavnih šuma u 50 staništa živi 27 rijetkih i ugroženih vrsta, a u Muri i Dravi pliva 73 vrste slatkovodne vrste riba, od koji je polovica zaštićena.

Područje na kojem župan Vladimir Šišljagić i ravnatelj Agencije za razvoj, Martin Marolin, žele ulagati novce poreznih obveznika i graditi VHS „Osijek“ u međuvremenu je postalo dio Nacionalne ekološke mreže uključene u program NATURA 2000, u kojem je Hrvatska od 2002.godine. Iz EU fondova već se za zaštitu prirode djelomično koristi 2, 5 milijuna eura, dok će veći dio novca tek priteći do 2013.godine. Dva europska propisa čine temelj politike EU-a koji obavezuje i Hrvatsku: Direktiva o pticama i Direktiva o staništima. Ove direktive odnose se naročito na Park prirode Kopački rit, čije se močvarno područje dodiruje sa ugroženim Dravskim ritovima, odnosno spornim područjem za gradnju vodne stepenice.

Vodna stepenica odnosno „Višenamjenski hidrotehnički sustav Osijek VHS“ je intervencija u okoliš kojim se usporava prirodni tok rijeke Drave u dužini od 35 kilometara. U konačnici bi postrojenje davalo svega 50 MW struje, a nakon 7 godina izgradnje koštalo bi 100 milijuna eura. Za taj projekt vodne stepenice kojeg političko vodstvo Osječko-baranjske županije naziva „kapitalnim“ mora se potopiti 16 meandara i 3740 hektara zemljišta, od čega je oko 2000 hektara poplavnih šuma, a ostatak livade, njive i vikend naselja u privatnom vlasništvu. Plan izmještanja vikendica ne postoji, a šume se u pravilu ne mogu –izmjestiti. Projekt vodne stepenice VHS u izravnom je sukobu sa hrvatskim i europskim programom zaštite područja Drave i Dunava. Inzistiranje na njegovoj provedbi početkom je ove godine dovelo do nategnute sitaucije u kojoj je Osječko baranjska županija upozorena da izaziva zustavljanje novaca iz EU fondova namjenjenih programu zaštite prirode.
Svoje argumente za obnovu i provedbu tridesetak godina starog i 1987.godine odbačenog projekta izgradnje vodne stepenice na Dravi, političko vodstvo Osječko baranjske županije našlo je u Strategiji prostornog uređenja Hrvatske, iz 1997. i 1999. godine, iako su od onda na razini vlade i Sabora RH donoseni novi propisi usklađeni sa europskim, prema kojima se postepeno usklađuju razvojni programi sugerirani u spomenutoj strategiji. No, ni taj dio razvojne strategije na kojeg se županijski raz(b)vojnici pozivaju, nisu dobro shvatili ni pročitali. Naime, aktuelno se područje na Dravi spominje samo kao „područje za daljnja istraživanja mogućih lokacija novih energetskih objekata“, a ne kao gotovo rješenje.

Već od prve najave uspostave Regionalnog parka, u rujnu 2009.godine, kada su o tome ministri Hrvatske i Mađarske, Božo Biškupić i Imre Szabó potpisali zajedničku izjavu, u kabinetu župana Šišljagića nastala je uzbuna. Njegova prva reakcija očitovala se u izjavi:„Hrvatska vlada upustila se u uspostavu toga regionalnog parka bez da je obavijestila lokalnu zajednicu na koju to izravno utječe, vlada nije sagledala što to znači za gospodarstvo i poljoprivredu ovog kraja. Novi uvjeti zaštite regionalnog parka ograničavaju izgradnju objekata, dovode u pitanje projekt sustava navodnjavanja na kojemu se radi već godinama i projekt vodne stepenice u koji je do sada uloženo oko pet milijuna kuna.“

U stilu „inati se Slavonijo“, za sve važnije i manje važne odluke, uži kabinet redovno putuje po svoje mišljenje u zaselak Drinovce u Bosni, gdje stoluje bivši župan i čovjek izvan dometa zakona, Branimir Glavaš. Tako je i za slučaj projekta vodne stepenice na Dravi. Toliko negativan stav čelništva Osječko-baranjske županije prema europskim namjerama zaštite vrijednog područja Hrvatske ima temelje u odbijanju svega što dolazi iz „Zagreba “. Da je tako dokazali su županijski čelnici na svakom sastanku s državnim tajnikom Ministarstva kulture i članom pregovaračke skupine za pripremu pregovora RH-EU, Zoranom Šikićem i ravnateljem Državnog zavoda za zaštitu prirode, Davorinom Markovićem. Oni su u studenom 2009., u ožujku i travnju 2010.godine dolazili u Osijek, u županiju, na javne rasprave i razgovore oko nastalih problema zbog vodne stepenice i provedbe aktivnosti iz programa NATURA 2000 kao i osnivanja Regionalnog parka. Nakon svakog sastanka javni je stav županijskog vodstva bio još tvrđi : „Hoćemo vodnu stepenicu, a vi nam ne dozvolite“.

Razlozi negodovanja na prvoj javnoj raspravi u studenom 2009.godine su bili „gospodarske naravi“, da bi se na trećem sastanku, krajem travnja, u vijećnici županije Osječko baranjske, iskristalizirali jasno politički. Tada se Davorin Marković,ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode morao javno ograditi od izjave pročelnika Agencije za razvoj Osječko-baranjske županije, Martina Marolina, koji je rekao: „ Izgradnja vodne stepenice na Dravi otvara 1000 novih radnih mjesta, a Europa od Slavonije i Baranje želi stvoriti rezervat sa domorocima i ptičicama. Nakon proglašenja ekološke mreže, hrvatska vlada je namjerno zaustavila održivi razvoj Osječko-baranjske županije, ali i u vjetar bacila milijune kuna!“

Iako je na istom sastanku predstavljeno mnogo mogućnosti koje donosi NATURA2000: od bespovratnih novaca iz EU fondova za razvoj ruralnog turizma, do razvoja gospodarskih djelatnosti poput ribnjačarstva, riječnog transporta, obnove riječnih luka za nautički sport i slično, to više nije nikome od prisutnih bilo interesantno.
Na otvorenom kolegiju Osječko baranjskog župana Vladimira Šišljagića, održanom polovinom svibnja ove godine, opet se govorilo potrebi izgradnje vodne stepenice-VS „Osijek“, u koju će se investirati između 2,5 i 3 milijarde kuna. Izjavom da se „ne odustaje od projekta ni pod koju cijenu“ , iako je očito da je projekt konačno izašao izvan vremena, župan Šišljagić najavio je pozive predstavnicima vlade RH i ministarstava na sastanak u Osijek, radi razrješenja ove situacije. No, kada će se to dogoditi,odlučivat će se na kolegiju u isturenoj županijskoj ispostavi u B i H.

Osim vladajućeg HDSSB, u županijskoj skupštini sjede i vijećnici drugih političkih stranaka. No, nitko od njih nije do sada izrekao svoj stav o slučaju vodne stepenice na Dravi. Jedini koji se usudio shvatiti da je Regionalni park Mura-Drava jači argument za održivi razvoj nego izgradnja vodne stepenice, jest dožupan Jovan Jelić, predstavnik srpske manjine u županiji. Tog inače prekaljenog borca protiv plana izgradnje nuklearke u Erdutu, nažalost nitko ništa ne pita.

To što se političko vodstvo županije nakostriješi pri svakom spomenu hrvatske vlade donekle je razumljivo, jer je vladajući „mitraljesci“ HDSSB-a smatraju krivom što je Branimira Glavaša prepustila pravosuđu. Sada im ovaj projekt vodne stepenice služi kao oružje i predmet mogućih političkih pogodbi. No, u međuvremenu županija će potrošiti 880.000 tisuća kuna građanskog novca za reviziju studije izvodljivosti i studije utjecaja na okoliš vodne stepenice VHS Osijek, iako ta dokumentacija više neće trebati. Jer, u siječnju 2011.godine Mađarska će preuzeti predsjedanje EU, a tada građevinske radove i uništavanje Drave Osječko-baranjska županija mora zaboraviti.

Napisala Ljiljanka Mitoš Svoboda
(Objavljeno u magazinu Objektiv, srpanj,2010.)