Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo nije ekološki aktivizam

Prioritet okolišnih novinara/ki je javno izreći ili napisati istinu, a od svih pitanja "što? kako? gdje? kada? zašto?", iskopati odgovor na pitanje "zašto". Za taj najmlađi novinarski žanr svojstveni su neovisnost, objektivnost, istraživanje i socijalna angažiranost. Zbog toga je okolišno novinarstvo na visokom mjestu popisa opasnih "pothvata", tik uz rame novinarima koji istražuju i pišu o organiziranom kriminalu. Zašto? Pa, svako namjerno i profitabilno isrcpljivanje prirode, trovanje okoliša i ugrožavanje života ljudi, biljaka i životinja i jeste organizirani kriminal.

Okolišno novinarstvo se pojavilo se u SAD-u i Europi, na prijelazu 60.-tih i 70.-tih godina. U Americi se tada dogodila eksplozija antiratnih prosvjeda i “grassroot” ekoloških oranizacija. Združeni u masovni pokret, pritiskali su sve razine političkih struktura vlasti, dokazujući im krivicu za početak ekološke krize u Americi ali i svijetu. U to su doba ubijeni su Martin Luther i Kennedy. Vijetnamski rat iscrpljivao je amerikance. Ubijen je Che Gevara. Prštali su francuski nukelarni pokusi po Pacifiku. SSSR – armija tenkovima je zauzela Čehoslovačku. Desilo se Praško proljeće. Pariz, Berlin, London, Milano, Prag, Varšava, Atena, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i drugi veliki europski gradovi bili su sjedišta studentskih demonstarcija, puknutog generacijskoj jaza, uzleta ekološkog i ženskog pokreta, osnivanja prvih zelenih partija. To je vrijeme opisao novinar Mark Kurlansky u knjizi “1968.-godina koja je uzdrmala svijet”. Tada je nastalo i okolišno novinarstvo - kao novi društveno-politički angažirani novinarski žanr.

Američka priča

Američki komunikolozi i sociolozi uvjereni su da je na razvoj okolišnog novinarstva u Americi najviše je utjecala američka književnica i slobodna novinarka Rachel Carson. Nakon objavljivanja svoje knjige “Silent spring”, (1962.g.) u kojoj dokazuje da su pesticidi uzrokovali smrtonosne bolesti stanovništva, protiv Rachel se urotila cijela kemijska industrija Amerike, predvođena kompanijama Monsanto i Velsicol, a koje je podržavalo i američko ministarstvo poljoprivrede i nekih mediji. Bez obzira na prljavu i snažnu kampanju koju su vodili proizvođači pesticida i krugovi ljudi unutar američke vlade, “Silent Spring” prešao je preko oceana u Europu, postao cijenjena knjiga i najutjecajnija u stvaranju ekološkog novinarstva. Tek je preko Europe probila američke medijske barijere, pa su New York Times, Boston Globe, Herald Tribune i drugi mediji otvorili stranice teme o pesticidima.

Pritisak javnosti i pojedinih stručnjaka natjerao je tadašnju američku vladu da uvede zaštitu okoliša u svoje političke programe, osnuje Agenciju za zaštitu okoliša, te zabrani upotrebu pesticida zloćudnog imena “DDT”. Slijedom interesa javnosti, okolišno novinarstvo u SAD se razvijalo. Godine 1990. stvorena je najveća novinarska organizacija, SEJ - Society of Environmental Journalism, čija je misija, kako kažu, javnosti objasniti važnost pitanja okoliša, utjecati na političke odluke, te obrazovati druge novinare za okolišno novinarstvo. U SEJ su se danas uče budući novinari iz cijelog svijeta, posebno iz država Afrike i Azije., obučava tamošnje novinare za okolišno izvještavanje.

Freelanceri

Okolišno novinarstvo u principu, Americi, Aziji, Africi i drugim dijelovima planete, ne održavaju velika udruženja, nego slobodni novinari, koji uz ne baš velike honorare, a često prisiljeni da pronalaze usputne poslove kako bi smogli novaca za rad, šalju u svijet vijesti i informacije koje bi političari i korporacije inače prešutjele. Tako se doznaje za kemijsku katastrofu u Bophalu, razlozi otimanja radnika sa naftnih platformi u Nigeriji, bezobzirni lov na mlade tuljane na Aljaski, ili kako djeca u Kini za jedan obrok dnevno sastavljaju otrovne i opasne igračke koje mi kupujemo u našim trgovinama.

Organizacije i fondacije koje podupiru borkinje i borce za ljudska prava i civilne organizacije tog tipa, istraživačko novinarstvo i nezavisne slobodne medije (Open society, Freedom House, SCOOP, Reuters i drugi), financijski pomažu i rad okolišnih novinara. Tako nastaju okolišne priče poput “The children of lead”(Djeca olova), okolišne novinarke Marine Walker Guevara, po Reutersu najjače okolišne novinarke u 2006.godini, koja je u svijet prenijela priču o djevojčici iz La Oroya iz Pera. Zbog života u sredini u kojoj je i tlo i voda zatrovano olovom, djeci se zaustavlja rast i razvoju. Novinarka je istražujući taj slučaj, otvorila je političko pitanje u Peruu: na lokacijama gdje su zastrajele i nekontrolirane tvornice olova, živi više tisuća obitelji čiji su životi i zdravlje uništeni zbog teškog zagađenja okoliša.

David Helvag, “zeleni” novinar iz Los Angeles Timesa proučavao je neke nelogičnosti u sustavima praćenja oluja. Otkrio je na kraju, namjerno zataškavanje podataka iz sustava za praćenje oluja i jakih vjetrova u SAD, kako bi se organizirano “prao” novac od osiguravajućih društava, koji isplaćuju naknade za štete američkim “vikendašima” u zonama hurikana i tajfuna. Od stvarno nastradalog stanovništva nastaju siromašne ekološke izbjeglice, prisiljene na iseljavanje u druge države SAD. Tada se njihova napuštena zemlja jeftino prodaje agencijama za nekretnine, odnosno trećem korisniku.

Europska priča

Okolišno novinarstvo u europskom smislu najviše se približilo istraživačkom, a pitanja zaštite okoliša novinari sve više uklapaju u socijalne teme i ugroženost ljudskih prava. U Europi okolišni novinari djeluju bez jedinstvene organizacije. Veliki značaj razvoju angažiranog, dakle i okolišnog novinarstva pripada Heinrichu Boella i njegovim njemačkim kolegama, pa i Boellovu fondaciju koja je uvelike pomagala rad novinara , pogotovo “zelenu opciju” u Njemačkoj i Europi. Međutim britanski The Guardian zadržao je vodeće mjesto u najsnažnijem promoviranju i poticanju rada okolišnih novinara u Europi. Već spomenuta burna ’68.godina, nije dala neke specifične naznake za snažan razvoj okolišnog novinarstva, kao što je slučaj u Americi. Razlog tome je dugotrajna podjeljenost Europe na “istočnu” i “zapadnu”. Kada je srušen Berlinski zid, spojila su se dva različita svijeta. Tek 1993.godine , na inicijativu francusko-njemačkog slobodnog novinara Michaela Schweresa, osnovan je IFEJ (International Fedration of Enviromental Journalist), koji je za svoje sjedište odabrao Francusku. Jedan od ciljeva ove federacije okolišnih novinara tada je bio da se skupe i angažiraju novinari iz zemalja bivšeg istočnog bloka, kako bi se razmjenjivali podaci o stanju okoliša i prirode u državama iza “željezne zavjese”, odredile zajedničke smjernice izvještavanja javnosti, ali i pritiskalo svjetske moćnike i novonastale vlade na saniranje posljedica nastalih nakon polustoljetnih industrijskih i vojnih zagađenja. A tema je bilo zaista mnogo: od Aralskoj jezera, preko zagađenja u rudnicima zlata u Rumunjskoj i bacanja nuklearnog otpada s ruskih brodova u more, do Černobila. No, IFEJ nije bogata organizacija, kao SEJ, pa europski okolišni novinari nisu toliko prodorni kao američki, tako da je njihov rad kao organizacija, slabijeg intenziteta.

Bezuspješni pokušaj stvaranja okolišnog novinarstva u jugoistočnoj Europi

Pokušaj da se okupe i udruže okolišni novinari srednje i jugostočne Europe pokrenut je 2002.godine od strane Regionalnog centra za okoliš za srednju i jugoistočnu Europu.(REC CEE) i Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a novcem iz programa Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu. Nažalost, nakon 3 godine pokušaj je propao, jer se ideja vodilja ovog programa temeljila na civilnom društvu, to jest udrugama, kao izvorišnim točkama sa zadatkom da privuče, okupi i zainteresira mainstream medije, urednice i urednike i novinare za novi žanr- okolišnonovinarstvo. O rezultatima tog velikog projekta REC CEE, slikovito je izvjestio njegov voditelj, okolišni novinar Pavel Antonov, na jednom implementacijskom skupu 2005.godine:

“Mediji imaju značajnu ulogu u informiranju građana o okolišu. Međutim brojni su faktori koji otežavaju rad novinara u pogledu izvještavanja o okolišu, kao što su: manjak novaca za temeljiti rad, loše upravljanje i korupcija, nizak interes javnosti za pitanja okoliša, predrasude urednika/ca i politički ili poslovni uvjeti vlasnika medija, „a priori“ podrška vladajućim strukturama u naglom razvoju i investiranju na štetu okoliša, te opće stanje civilnog sektora.”

Naime, ekološke udruge kao dio civilnog društva u državama koje su obuhvaćene tranzicijom, osim gomile novaca iz međunarodnih fondacija, nisu imale ništa drugo: ni kapaciteta, ni znanja a ni previše volje da udruženi sa medijima, utiru put okolišnom novinarstvu. Velikim dijelom povedeni samozadovoljstvom novih sloboda, uličnih prosvjeda i javnih istupa, ekološke udruge i “zeleni pokreti” iz novonastalih država centralne i jugoistočne Europe, dali su medijima i novinarima sliku vlastitog šarlatanstva, pa time i nepouzdanosti u informiranju javnosti. REC CEE-ov projekt osnivanja presscentara za okoliš, završen je u svih 8 zemalja jugoistočne Evrope. Unutar njihovog medijskog programa još uvijek se pokušavaju izvoditi neke poticajne aktivnosti (natječaji za tematske priče, konferencije seminari o obnovljivim energijama, i slično), no bez nekog značajnog efekta. Niti u jednoj od tih država, pogotovo ne u novonastalim državama na Balkanu, okolišno novinarstvo se nije razvilo u smijeru očekivanoga.Od svih sudionika u megalomanskom projektu Regional Environment Press Centers nastale su male, ali kapacitetno osposobljenje udruge iskusnih okolišnih novinara ( Bluelink u Bugarskoj, Ekoforum u Srbiji i Presscentar za okoliš u Hrvatskoj), koji još uvijek vode i uređuju specijalizirane internet magazine po principima okolišnog novinarstva.

Hrvatska priča

Da uopće postoji okolišno novinarstvo u svijetu, u Hrvatskoj malo tko zna. Pisanje o okolišnim temama u Hrvatskoj ide različitim putevima. U sjeni naših političko-ekonomskih turbulencija izrodio se čudnovati uredničko- “public relation”establisment, prilagođen poslovanjima medijskih magnata WAZ-a i Styrie, čija je jedina filozofija “slobodu medija” nahraniti novcem od prodaje oglasnog prostora. Upravo taj krug ljudi omogućio je pojavu greenwashinga (“be in-be green”),. Strane korporacije, koje je slobodno tržište dovelo u Hrvatsku, te veliki domaći magnati i ulagači-dijelom i zagađivači (poput NEXE grupe, INE, HEP-a, Agrokora, trgovaca automobilima i kineskim igračkama, itd.), odustaju od klasičnog načina reklamiranja kroz oglasni prostor. Njihovi dobro izučeni “PR” agenti umjesto standardnih priopćenja, pišu tekstove, ukrašene epitetima tipa “eko-jastuk, eko cigla, eko-mobitel” i slično, te ih takove dostavljaju medijima. U pravilu bi sadržaji ovoga tipa biti označi kao „plaćeni oglas“, ali sve se to rjeđe događa.

S druge strane, urednice ili urednici, pritisnuti sa svih strana-od vlasnika do čitatelja, nemaju volje prepoznavati važnost i sadržaj okolišnih tema. Zato se i događa da vijesti o ekološkim katastrofama trpaju pod “nesreće”u crne kronike, naglašavajući materijalne štete. Tehnološko-tehničke informacije o ugradnji sustava pročišćavanja otpadnih voda, preradu starog papira, upotrebu prirodnog gnojiva ili uklanjanje divljih deponija raspoređuju u gospodarstvene rubrike i priloge o napretku i razvoju. Neobrađena priopćenja ekoloških udruga objavljuju se unutar političkih stranica. U prilozimai dodacima o zdravom životu, wellness klubovima i “u.n.dijetama” objavljuju se i (loše prevedeni na hrvatski jezik!) znanstveno-edukativni tekstovi o klimatskim promjenama. I tako redom.

Do sada niti jedno uredništvo glavnih hrvatskih medija nema odvojene novinare koji prate samo područje zaštite okoliša. Uglavnom se te teme “daju” usputno ili kao dodatak onome tko „ima danas najviše vremena“. U toj zbrci i novinari/ke mainstream medija sve češće ulaze u tragikomične situacije, tražeći odgovore na pitanja o okolišnim temama na krivim adresama, jer im nema tko dati orjentacioni pravac. Iz tih razloga prošlog ljeta mogli smo čitati senzacionalističke naslove u novinama poput “Sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj se raspao”. Pozadina toga upravo je takva dezorjentirana i nervozna potraga novinara za nekom informacijom. Ako nije našao nikoga u državnoj instituciji, potražio je poznatiju ekološku udrugu. Tamo je sjedio “netko” tko mu je na brzinu odvalio da nema informacija, jer se sustav zaštite okoliša-raspao! Novinar je odradio posao, presretni je urednik/ca dobio eksluzivnu vijest, radujući se rasprodanoj dnevnoj tiraži, na čijoj naslovnici piše “Sustav zaštite okoliša se raspao” i “Žuja je zakon”. Čitatelji su neuspješno u toj vijesti tražili makar kapljicu krvi ili neki mobitelni pedofilski napad, no nisu našli, pa im vijest o raspadnutom sustavu nije značila ništa u životu. A onima koji znadu o sustavu zaštite okoliša u Hrvata malčice detaljnije-pao je mrak na oči. I to je bilo sve, jer sutra idu nove vijesti. Posljedice ove nesmotrenosti nikoga ne zanimaju.

Ipak povremeno zasvijetli krijesnica

Rijetki su novinari i novinarke koji se usude dublje ući u okolišne probleme te ih do kraja obrađivati, s namjerom mijenjanja stanja. Da postoje pojedinačni pokušaji i primjeri pokazuje slučaj višegodišnjeg medijskog “obrađivanja” ilegalnih kamenoloma, na kraju čega je ipak jedan od aktera (Vlado Zec-Kamen Ingrad) došao pred “lice pravde”. Ali, ovu priču, (koju su ustvari odradili samo dvoje “freelanecera” u tri godine rada), mainstream mediji okrenuli su isključivo na gospodarski kriminal. Problem uništenog okoliša nije naišao na plodno tlo, pa priča nije niti završena, jer sporni kamenolom i dalje radi za potrebe izgradnje Koridora 5C, jednog od projekata EU. Kako su u pitanju visoki međunarodni i politički interesi, slijedeći okolišni novinar/ka koji se bude upustio u dovršetak priče, možda će se susresti sa –organiziranim kriminalom!

Da novinare/ke u hrvatskim medijima ipak zanima okolišno novinarstvo, pokazali su na jednom od foruma, odnosno zajedničkih skupova, održanih u Požegi i Karlovcu u protekle dvije godine. “Hrvatska problematika zaštite okoliša kronično boluje od nedostatka kompetentnih interpretatora koji će pred javnošću suvereno preuzeti i zastupati ulogu javnog medijskog nezavisnog pristupa”, jedan je od prihvaćenih zaključaka svih 20 sudionika, okolišnih i istraživačkih novinara, na Požeškom forumu.

Godinu dana kasnije, 2007.godine zaključak je bio sličan ali manje srčan: “Iako su te teme u medijima često marginalizirane, te ih urednici stavljaju na naslovne strane tek kad se premetnu u katastrofe na njima treba konstantno inzistirati. Jer novinari su među prvima otvorili Pandorinu kutiju i ukazali na ugrožavanje čovjekova okoliša. Nadam se da će novinari i dalje ostati savjest i ‘mora’ onih kojima je novac zamjena za moral, ali i onih koji zbog komoditeta i duhovne lijenosti ne čine ništa.” No, s riječi se teško prelazi na djela, tako se i ovi zaključci novinara koji su željeli biti okolišni, nikako ne mogu ostvariti. Zato je okolišno novinarstvo u Hrvatskoj ipak još u debelim pelenama. Da nije tako, vjerojatno bi glavni akteri iz priče koja slijedi ipak “povukli” neke sankcije.

Zeleni specijalac - katastrofičar

Neugodan događaj priredio je svima koji su aktivni, volontiraju ili profesionalno rade u području zaštite okoliša, “specijalni zeleni dodatak“ jednih domaćih mainstream dnevnih novina (vlasnik austrijska medijska korporacija), štampan u povodu dana planete Zemlje 2008. Sadržaj tog “specijalca” izgledao je kao prvotravanjska šala, jer je na nekoliko stranica novina objavljeno desetak senzacionalistički naslova i tekstova sa netočnim, krivo interpretiranim ili nepostojećim podacima o stanju okoliša u nas, otkrivajući ili najavljujući nam pomore i ekološke katastrofe u Hrvatskoj i šire. Osim propitkivanja mišljenja zbunjenih čitatelja, sadržaj “zelenog specijalca” morali su široj javnosti hitno dematirati i ministarstvo zaštite okoliša, ali i jedna zelena politička stranka, čiju su zastavu “zeleni urednici ” isturili toga dana na ulaz u zgradu zagrebačke glavne redakcije i uprave. No, emocije i tenzije na stranu: izgled naslovnice, potpis glavnog urednika pod stranicu sa “zeleni menifestom” i popis sponzora ovih stranica, jesu prava poruka vlasnika toga mainstream media: mi smo vaša stvarnost, proizvođači vašeg okoliša i vaša budućnost! Začudo, niti jedan drugi medij ovaj Večernjakov performans nije zabilježio.

Ali, taj primjer ponašanja jednog visokotiražnog dnevnog lista nije tako bezazlen kao što se čini. Da se slične ili iste situacije, usmjerene na gušenje okolišnog novinarstva događaju u svijetu, nedavno je objavio i Guardian. Naime, stručnjaci Oxfordskog tima za praćenje klimatskih promjena pozvali su na “razum” neke novinare britanski tabloida koji su u posljednjih 5 godina objavili gotovo 1 000 netočnih i senzacionalističkih vijesti o klimatskim promjenana, namjerno ili iz neznanja. Tako su bez argumenata i na uvažavajući struku, a isključivo u korist povećane tiraže, trenirali živce svojih sugrađana, a okolišnim novinarima umanjili povjerenje čitatelja.

Spas u nezavisnim internet medijima

Danas je cijeli svijet jedna velika internet čitaonica, knjižnica i razgovaraonica s nebrojeno izvora o svakoj temi. Ako se internet ne koristi samo za copy-paste, tada opstanak i razvoj okolišnog može zahvaliti o radu i postojanju nezavisni internet medija. Upravo se to pokazalo istinitim u slučaju onog REC CEE-ovog pokušaja okupljanja okolišnih novinara u jugoistočnoj Europi. Naime, spomenute tri udruge koje “drže vodu” okolišnom novinarstvu u regiji, Bluelink, Ekoforum i Presscentar za okoliš, opstale su zahvaljujući internetu i umrežavanju sa sličnim nezavisnim internet medijima.

Zbog promjena do kojih ubrzano dolazi kroz proceduru ulaska u EU, mediji sve više moraju sudjelovati u informiranju javnosti o temama i događanjima kojima se bavi cijela Europa i svijet. Upravo okolišno novinarstvo dobiva u tome jednu od vodećih uloga. Ipak danas sve učestaliji okolišni, energetičarski i gospodarski (domaći i međunarodni) skupovi ne prolaze izvan dometa novinarskog uha i oka, ali se posebno u pozivima za medije naglašava (citiram) : “We are very interested to co-operate with environmental journalists and international media on important environmental issues.” Je li to ekološka osvještenost političara i tvrtki, davanje prividnog značaja okolišnom novinartsvu ili igra u smislu “bolje da im mi kažemo, nego da oni počnu istraživati” - pokazati će budućnost.

Velebitska degenija

Kada je riječ o okolišnom novinarstvu u Hrvatskoj neizostavno se mora spomenuti novinarska nagrada Velebitska degenija. Tu nagradu Zbor novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva, dodjeljuje svake godine “najboljim novinarima za najbolje tekstove i reportaže o okolišu”. Inače, Zbor novinara za okoliš osnovan je 1998.godine u sklopu HND, poput zbora sportskih ili drugih specijaliziranih novinara. Od 2000.godine, Zbor novinara za okoliš , u suradnji sa Agencijom za posebni otpad – članicom HEP grupe dijeli godišnju nagradu Velebitska degenija. Iako među prijavljenim novinarskim uradcima vjerojatno ima lijepih i korisnih, oni odabrani i nagrađeni još se ne mogu se svrstati u okolišno novinarstvo, barem ne u onome smislu kakovo prepoznaje suvremeno društvo: angažirano, istraživačko i društveno poticajno.