Drugačiji pristup: Mirela Holy

Bitka za riječ, Sabor RH

Politika je za mene veliki izazov jer sam, ne samo po tome što sam žena, već i po tome što se ne uklapam u protokolarne obrasce politički prihvatljivog hrvatskog modela, na neki način diskvalificirana za rad u  politiici. Čak štoviše, prema priručnicima sa savjetima za političare/ke, ja sam primjer onoga što političari/ke ne bi smjeli/e raditi ukoliko žele uspjeti u politici. Ne pristajem na takve klišeje i smatram da prostor politike i političkog dijaloga treba jako proširiti kako bi dobio obilježje mnogoglasja koje osigurava različite poglede i rješenja ključnih društvenih problema

Jedan plavi šešir elegantne, stroge i čiste forme autorski je modni rad današnje saborske zastupnice SDP-a , Mirele Holy. Izložen je prije desetak godina na jednoj od brojnih modnih revija i kreatorskih izložbi na kojima je sudjelovala zastupnica Holy. Mirela Holy studirala je etnologiju i književnost na Filozofskom fakultetu, doktorica je humanističkih znanosti. U području zaštite okoliša i održivog razvoja ima ogromno iskustvo, bez sumnje, najkvalitetnije od mnogih samoprozvanih „ekologa“ i „zelenih“. U svojim dvadesetim godinama bila aktivistica u Zelenoj akciji, a od 2000. do 2005. radila je  u Ministarstvu zaštite okoliša na poslovima odnosa s javnošću, a potom kao šefica kabineta ministra Ive Banca. Godine 2007. godine izabrana je kao zatupnica SDP-a u Sabor RH. Potpredsjednica je Odbora za zaštitu okoliša Sabora RH. Predavačica je na London School of Public Relations te na specijalističkom diplomskom studiju 'Upravljanje poslovnim komunikacijama' na Veleučilištu VERN'. Autorica je jedine i jedinstvene knjige u nas -„Mitski aspekti ekofeminizma“, pokreta koji se temelji na razmišljanju o podudarnosti između središnjih teza ekologizma i feminizma, odnosno na suprotstavljanju dominaciji nad prirodom i dominaciji nad ženama.   Mirela Holy postepeno zauzima vodeće mjesto u politici zaštite okoliša, socijalne pravde i i rodne jednakosti  u Hrvatskoj. Svoja razmišljanja i stavove dala je čitateljima Objektiva kroz eksluzivni intervju. 

Lj.M.S.: Shvaćate li politiku kao kreativno područje na kojem se, kao u umjetnosti, žene mogu dokazati na sebi svojstvene načine?

Vjerujem da, ako se predajete s veseljem onome što radite, možete baviti bilo čime na kreativan način: modom, politikom, pisanjem, odnosima s javnošću ili pak 'običnim' uredskim poslom. Ne vjerujem u podjele među ljudima, mislim da nema velike razlike između muškaraca i žena u kreativnom odnosu prema poslu. Ako s voljom i entuzijazmom, rekla bih i s užitkom, radite ono što volite i što vas interesira, u tome ćete biti kreativni, neovisno jeste li ženskog ili muškog spola. Ono što je različito, u kontekstu hrvatskog prilično patrijarhalnog društva, jest odnos glavnih struja društva prema ženama u politici. Nažalost, u Hrvatskoj se politika još uvijek smatra 'muškim' poslom, a žene u politici zbog toga još uvijek nemaju isti 'značaj' i istu 'težinu' kao naši muški kolege. To je, priznajem, frustrirajuće jer se 'muški' glas više i bolje čuje no 'ženski' glas, i to bez obzira na sadržaj onoga što se govori. Primjerice, ako imate pressicu na kojoj govore političar i političarka u pravilu će u medije otići ono što je rekao političar, a ono što je rekla političarka spomenut će se tek usputno, ili će čak biti ignorirano. Politika za mene veliki izazov jer sam, ne samo po tome što sam žena, već i po tome što se ne uklapam u 'protokolarne' obrasce politički prihvatljivog hrvatskog modela, na neki način diskvalificirana za bavljenje politikom. Čak štoviše, prema priručnicima sa savjetima za političare/ke, ja sam primjer onoga što političari/ke ne bi smjeli/e raditi ukoliko žele uspjeti u politici. No, zašto bi se, s druge strane, s politikom u Hrvatskoj 'smjeli' baviti samo sredovječni, oženjeni muškarci s dvoje ili troje djece, navodni vjernici i vatreni domoljubi? Ne pristajem na takve klišeje i smatram da prostor politike i političkog dijaloga treba jako proširiti kako bi dobio obilježje mnogoglasja koje osigurava različite poglede i rješenja ključnih društvenih problema.       

Na Cvjetnom trgu , Zagreb

LJ.M.S.: Na kojoj je razini danas – u usporedbi s vremenom unazad 10 godina ekološka komunikacija između državnih institucija/ustanova, civilnog društva, građanki i građana, medija i političkih stranaka?   

Bojim se da je ta komunikacija još uvijek više formalnog, no sadržajnog tipa. U međuvremenu smo ratificirali Arhušku konvenciju i time se obvezali na informiranje i sudjelovanje javnosti u procesima donošenja odluka o pitanjima iz područje zaštite okoliša, no praksa pokazuje da se te obaveze provode formalno, da bi se zadovoljio okvir. To je vidljivo prilikom izrade i donošenja zakona i strategija iz područja zaštite okoliša, prirode i prostora. Pristigle primjedbe građana/ki i udruga uglavnom se ignoriraju, a nerijetko se ne poštuju ni obavezni zakonski rokovi za provedbu javnih rasprava. Tijela javne vlasti ne daju argumentirana objašnjenja zbog čega nisu uvažene primjedbe javnosti čime se izigrava ne samo smisao međunarodnih konvencija, zakona i podzakonskih dokumenata, već i smisao Ustava RH koji obvezuje na poštivanje načela supsidijarnosti, načela da se odluke donose u što bližem odnosu s građanima/kama. Situacija je još tragičnija kada se ima na umu na koji se način ne provodi i ne poštuje Zakon o pravu na pristup informacijama. Dakle, u smislu donošenja zakona i ratifikacije konvencija otišli smo nekoliko koraka u pozitivnom smjeru, no problem je što se ti zakoni ne poštuju u praksi. 

   

LJ.M.S.: Vaš roman-mit Apokalipsa već je „punoljetan“. Je li doživio promociju kao knjiga, ili se uklopio u Vašu knjigu „Mitski aspekti ekofeminizma“?

Apokalipsu sam objavila kao devetnaestgodišnjakinja i tada nisam puno razmišljala o cijeloj mašineriji koja obično prati objavu knjiga. Bilo mi je važno objaviti 'Apokalipsu' jer sam u njoj adolescentski strastveno i naivno progovorila o nepravdama koje sam vidjela u društvu i vjerovala da je to dovoljno da se moj 'glas' čuje. Nisam imala promociju knjige, a ni distribucija knjige nije bila kvalitetno odrađena što je bio isključivo moj propust. 'Apokalipsa' i 'Mitski aspekti ekofeminizma' su dvije jako različite knjige jer je 'Apokalipsa' roman mit, a 'Mitski aspekti ekofeminizma' esej, rasprava, uvod u teoriju i praksu ekofeminizma. Ono što im je zajedničko je propitivanje i kritika nepravednog patrijarhalnog društva u kojem živimo i nepovjerenje u društvene odnose koji se temelje na bilo kojem obrascu moći, dominacije odnosno subordinacije. Ekofeminizam mi je dobro poslužio jer kao radikalni feministički i ekologistički pokret iznimno kritički propituje tu društvenu strukturu hegemonija u kojima još uvijek, 21. stoljeću usprkos, živimo, ali se nikada nisam smatrala, niti se deklarirala kao ekofeministkinja. Vjerujem u jedinstvenost svake osobe pa se opirem bilo kakvom pospremanju u pretince kolektivnog identiteta.

LJ.M.S.: Ima li ikakve šanse da ekofeminizam kao životna filozofija naiđe na pobornice i pobornike na našim prostorima, da se službeno registriraju kao udruge ili političke stranke, te da ostvaruju pravo na financijsku potporu za svoje projekte u kojima promoviraju ekofeminizam, u jednoj današnjoj, prilagođenoj formi?

Ekofeminizam, odnosno objedinjavanje 'ženskih' s 'okolišnim' pitanjima, prilično je utjecajan pokret i ideologija na zapadu, a s obzirom na to da mi prije ili kasnije usvajamo ideje sa zapada, posebice ukoliko su takvi projekti dobrodošli za financiranje iz grantova i fondova, a jesu, mislim da nema zapreka da ekofeminizam zaživi i na našim prostorima. Ne baš kao politička stranka, ali kao formalna ili neformalna civilna inicijativa sigurno da.

Knjiga Mitski aspekti ekofeminizma

Lj.M.S.: Uza sva nastojanja realiziranja ravnopravnosti, čini se da živimo i radimo u  „macho“ vremenu. To je sve očitije i u običnim razgovorima: žene se teško navikavaju govorenju u svojem rodu, pa za sebe kažu da su „političari“,“novinari“,“trgovci“ i slično. Bi li se mogla provesti masovna edukacija o govoru na temelju ravnopravnosti spolova?  Je li se možda  već pokušalo?

O poštivanju rodno osjetljivog jezika, a što je i obaveza koja proizlazi iz organskog zakona – Zakona o ravnopravnosti spolova, redovito raspravljam i u Saboru i van njega jer je žalosna činjenica da se u Hrvatskoj gotovo isključivo govori u muškom rodu. No, činjenica je da sam tim svojim govorenjem dosadna ne samo muškarcima, već i iznimno velikom broju žena koje smatraju da sitničavo pretjerujem i od 'buhe radim slona'. Žalosti me što mnoge žene o sebi govore u muškom rodu, posebice kada govore u profesionalnom diskursu. Društvo nas od rođenja uči da je za žene 'rezervirana' privatna sfera obitelji i doma, a za muškarce javna sfera posla. U pokušaju da sebi osiguraju veću profesionalnu težinu, žene prihvaćaju govorenje u muškom profesionalnom rodu. Ali, kako žene još uvijek najviše utječu na odgoj djece u obitelji, znači da odgajaju svoje sinove i kćeri za prihvaćanje nepravedne stereotipizirane rodne uloge. Sve dok žene u sebi ne raskrinkaju nepravedne patrijarhalne rodne stereotipe, uzalud nam dobri i pozitivni zakoni, nećemo postići društvo rodne i druge ravnopravnosti.

  

LJ.M.S.: Održivi razvoj u Hrvatskoj - nije li priča o održivom razvoju isforsirana? Možemo li govoriti o održivosti kad nam je kvota uvoza robe i usluga neizmjerno veća od izvoza, kada nemamo vlastite opreme za proizvodnju obnovljivih izvora energije, poljoprivredni program, zakon o tlu,  o obnovljivim izvorima energije i i tako dalje....

Bojim se da ste u pravu. U Hrvatskoj svi izvikuju deklarativne parole o održivom razvoju i važnosti očuvanja okoliša, ali u većini slučajeva radi se o političkoj demagogiji. Za hrvatske elite, ali nažalost i dobar dio javnosti, zaštita okoliša je zadnja rupa na svirali, trinaesto nevažno prase, tema za dokone vječne studente/ice… Jer kako možemo brinuti u okolišu kada nam je gospodarstvo u kolapsu i ljudi nemaju za osnovne životne potrebe? To ukazuje koliko kratkovidno gledamo, ne uvažavajući cjelinu i stvarne korijene problema ekonomske i društvene krize. Ne želimo prihvatiti činjenicu da nas ni najdosljednije poštivanje smjernica održivog razvoja neće spasiti ukoliko ne promijenimo naš cjelokupni odnos prema svijetu i društvu. Jesmo li sretniji i zadovoljniji kao društvo i pojedinci/ke ukoliko imamo više zemljišta u posjedu, novca, moći, položaja ili funkcija? Možda je bizarno da kao pripadnica političkih elita koja ima za hrvatske prilike prilično velika primanja govorim o tome, ali uvjerila sam se da više novca, moći i položaja ljude ne čini zadovoljnima, nego sve frustriranijima, zločestijima. Vjerujem da ideja dominacije, hijerarhijskog dokazivanja i stalnog rasta i kumulacije svega – novca, moći, stvari, doživljaja - razara civilizaciju u kojoj živimo. Trebamo se pomiriti s činjenicom da ukoliko želimo opstati moramo napustiti ideju stalnog (gospodarskog) rasta kao središnje paradigme svijeta. A to znači da nam ideja održivog razvoja neće biti dovoljno radikalna. Uostalom danas sve veći broj ekonomista/ica svjetskog ugleda govori o ekonomiji nulte stope rasta i konceptu Zelenog Novog Dogovora (Green New Deal).

LJ.M.S.: Imaju li zelene stranke ikakve šanse da se izbore za mjesto u Saboru? Po vašem mišljenju, kakvo je stanje na „zelenoj“ sceni u Hrvatskoj, u odnosu na EU?

Podrška prosvjedu-Mirela i Zeleni

 U sadašnjim okolnostima 'zeleni' nemaju nikakve šanse ući u Sabor. Razloga za to je puno: razjedinjenost zelene političke scene, previše taštine i osobnih animoziteta, nedovoljno široki politički diskurs, neprepoznatljivi lideri i liderice... Osim toga, glavne stranke, i one progresivne i one konzervativne, sve više preuzimaju tzv. 'zelenu agendu' čime se sužava 'birački bazen' zelenih stranaka. Zelene stranke u europskim zemljama imaju različite položaje i utjecaj, ovisno o karakteristikama same države, biračkog tijela i tradiciji tako da nije moguće uspoređivati situaciju u Hrvatskoj i EU.

LJ.M.S.: Jesu li akcije i kampanje koje već 15-tak godina poduzimaju ekološke udruge i zelene stranke u Hrvatskoj, dale, osim privremenog, poneki trajni rezultat? Koliko se naši „zeleni“ u svojim kampanjama mogu osloniti na pomoć političkih stranaka?

Sigurno da jesu. Stalni pritisak na političke elite je, ako ništa drugo, utjecao na donošenje kvalitetnijih zakona i ratifikaciju važnih međunarodnih konvencija i protokola. Svi/e dionici/e demokratskog procesa moraju surađivati ukoliko žele promijeniti stvari na bolje, ne samo u području zaštite okoliša, već i općenito. Međutim, ciljevi udruga razlikuju se od ciljeva političkih stranaka i tu nije moguće očekivati apsolutno suglasje. No, u demokratskim državama stranke i udruge 'osuđene' jedne na druge i moraju surađivati u cilju postizanja optimalnih rješenja.

LJ.M.S.: Zašto ni civilna scena, ni politički milje ne zahtjevaju povratak zaštite prirode iz Ministarstva kulture u okrilje Ministarstva zaštite okoliša, a izdvajanje graditeljstva u, recimo Ministarstvo gospodarstva?

Ne slažem se s Vama da ni udruge, ni oporbene stranke ne traže povratak zaštite prirode u resor Ministarstva zaštite okoliša te odvajanje graditeljstva od zaštite okoliša. Udruge su prosvjedovale kada je zaštita prirode prebačena u Ministarstvo kulture, a politika SDP-e je da u Ministarstvu zaštite okoliša budu objedinjeni zaštita okoliša, prostora i svih prirodnih dobara, a da graditeljstvo, kao grana koja je u očitom sukobu interesa i sa zaštitom okoliša i zaštitom prostora, bude izvan ovog resora, najvjerojatnije u jednom od tzv. privrednih ministarstava.

Lj.M.S.:  Ako biste bili u mogućnosti raditi kao ministrica zaštite okoliša, koji bi Vam bili prioriteti? Kako biste organizirali ministarstvo? Biste li, kao članica vlade RH, tražili uvođenje obrazovanja za održivi razvoj u osnovno i srednješkolsko obrazovanje?

Najvažnije pitanje bilo bi realizacija projekata gospodarenja otpadom te pročišćavanja otpadnih voda jer su nam ta dva područja ekološke crne rupe, a potom realizacija projekata tzv. Zelenog Novog Dogovora. Ministarstvo zaštite okoliša i prirodnih dobara bi se sastojalo od:

1) Uprave za zaštitu okoliša i prirodnih dobara koje bi se osim pitanjima procjene okoliša, onečišćenja, klimatskim promjenama, bavilo i pitanjima zaštite svih prirodnih resursa;

2) Uprave za zaštitu prirode koja bi se osim pitanjima zaštićenih područja i svojti, bioraznolikosti i krajobraza, bavila i zaštitom prava životinja;

3) Uprave za održivi razvoj koja bi se bavila gospodarskim aspektima zaštite okoliša, odnosno otpadom, otpadnim vodama, poticanjem obnovljivih izvora energije i energetskom učinkovitošću, ekološkim turizmom i ekološkom poljoprivredom te 'zelenim' transportom i 'zelenom' industrijom;

 4) Uprave za prostorno uređenje i planiranje;

 5) Uprave za opću politiku zaštite okoliša i međunarodnu suradnju koja bi bila zadužena za suradnju s EU institucijama i fondovima, financiranjem eko projekata, upravljanjem okolišem, strateškim dokumentima i edukacijom. Svakako bih se zalagala i za uvođenje ekološkog obrazovanja kao obaveznog u osnovne i srednje škole.

Noć pobjede predsjednika Ive Josipovića-Mirela, roditelji i prijatelj

Lj.M.S.: EU i mi? Stotine direktiva kojima se moramo prilagoditi. Što od toga svega jest realno provedivo? Na primjer, Nitratna direktiva, EU 91/676/EEZ o zaštiti voda od onečišćenja koja uzrokuju nitrati ...  Nismo je još ni počeli usaglašavati, jer je kemijsko-poljoprivrednički lobi presnažan a lokalni političari i političarke slabi i nezainteresirani...

Žalosno je da usvajamo direktive EU kako bismo zadovoljili kriterije za ulazak u EU, a ne zato što želimo učiniti stvarne pozitivne promjene u Hrvatskoj. Bojim se da se nalazimo u prilično shizofrenoj situaciji jer nam ulazak u EU više nije sredstvo da postanemo bolje organizirano društvo s višim demokratskim i civilizacijskim standardima, već nam je sama EU postala cilj. Upravo zbog toga se prema direktivama ponašamo kao prema preponama koje kao trkači prema EU moramo preskočiti, ali ne i provesti. Takva će politika uskoro doći na naplatu jer naša Vlada ne pregovara s EU, ona odlazi u Brisel i tamo dobiva zadatke i naloge koje formalno izvršava. Mislim da je to pogrešno jer nam cilj ne smije biti ulazak u jednu interesnu organizaciju država, već izgradnja Hrvatske kao društva visokih civilizacijskih i demokratskih standarda, države koja će biti u stanju zadovoljiti ključne potrebe svog stanovništva: prava na rad, zdrav i siguran okoliš, kvalitetnu hranu i pitku vodu te dostatne količine što je moguće čišće energije.

Razgovarala i napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda