Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo je na listi opasnih pothvata, uz novinarstvo koje razotkriva organizirani kriminal. Jer, plansko isrcpljivanje prirode, uništavanje ekosustava i života u ime grabeži i profita jest organizirani kriminal. U Hrvatskoj se okolišno novinarstvo pojavilo samo na trenutak, ali nije uspjelo opstati u mainstreamu.

petak, 21. kolovoza 2009.

Arapski konji izbačeni iz svojih štala u Višnjici

U Višnjici, najpoznatijoj hrvatskoj ergeli arapskih konja, preostalo je još samo 5 arapskih konja, među njima i šampion Ponos, a i oni čekaju na prodaju. Kada 2007. g. građevinski poduzetnik Branko Perković kupio većinski dio ergele, iselio je arapske konje, a u štale uselio američke western konje. Iako u Višnjici ima dovoljno mjesta i za arapske i western konje, „arapi“ su morali biti rasprodani zato što ih Perković ne želi. On je to i potvrdio u razgovoru, obrazlažući da „arapi“ više nikada živjeti na Višnjici i neće se tamo uzgajati. Objasnio je taj svoj kruti stav isključivo komercijalnim vrednovanjem arapskih konja: „Oni nisu traženi na tržištu, skupi su za održavanje a ne donose nikakvu zaradu, a divljeg su i opasnog temperamenta, pa ih ne mogu jahati djeca.“

Ravnatelj Hrvatskog centra za konjogojstvo Mato Čačić, ujedno i stručnjak i kontakt osoba za Hrvatsku u Svjetskoj organizaciji uzgajivača arapskih konja (World Arabian Horse Organization - WAHO), uopće nije zabrinut što mu se rasula jedna od najvrijednijih ergela arapskog konja. Naprotiv, zadovoljan je što „nove uvezene pasmine osvajaju šampionska mjesta po Europi i promoviraju hrvatsku konjičku industriju i ergelu“, te sugerira „da ne treba dramatično gledati što je rasprodana jedna ergela, jer ti konji su ipak ostali u Hrvatskoj“! U svome dopisu-odgovoru poslanom na upit autorici ovog teksta, pohvalno se osvrće na Perkovića,inače građevinskog poduzetnika, napominjući da „je raspolaganje privatnom imovinom (konjima u ovom slučaju,op.a.) potpuno slobodno i neogranično, a u ovom slučaju (Višnjice,op.a) unatoč različitim mišljenjima pojedinaca, iste odluke kojima se odlučuje o raspolaganju privatnim vlasništvom, ne možemo preispitivati.“

Profit i ništa drugo

Dakle, arapski konji koji su 2004.godine bili na putu iz svoje štale u Višnjici prema klaonicama, kako bi stečajni upravitelji prodajom zaradili koji sitniš, ipak su nakon 5 godina izbačeni iz svojega doma. Ovaj puta nema ih tko zaštiti niti se boriti za njihov povratak. Razlog izbacivanja je isti: profit, profit, profit. No, uskoro bi i ove western konje, koji su zamijenili arapske, mogla zadesiti ista sudbina progona, ako prestanu vlasniku zarađivati puste eure i dolare na natjecanima i zabavnim rodeima.

Pretvaranjem ravničarske stare ergele u zabavni ranč, u Višnjici je prekinut proces održivog razvoja, kojeg je od 2005.godine postepeno i u granicama svojih financijskih mogućnosti uvodila tadašnja većinska vlasnica, sada u manjini, gospođa Ksenija Plantak. Bez obzira na teške financijske turbulencije, nikakovu pomoć od strane državne i proračunske blagajne, te preživljavanje na rubu stečaja uz mnogo privatnih i hipotekarnih kredita, sadašnjoj suvlasnici Višnjice nikada nije bila jedini izlaz iz krize rasprodaja arapskih konja iz ergele. Da bi se Višnjica zaista samoodržavala, djelatnici su razvili gastronomsku ponudu na bazi specijaliteta od batata-povrća bliskog slatkom krumpiru, i organsku proizvodnju povrća, te su po toj hrani već prepoznati na zahtjevnom turističkom tržištu.

Kako je sve počelo

Krajem studenoga 2004.godine Alert je objavio reportažu iz ergele Višnjica, opisujući zastrašujući prizor od 60-tak mršavih i prljavih konja, koji su boravili u mračnim zapuštenim štalama. Čekajući transport za klaonice diljem Hrvatske, a i šire, konji su bili čuvani s 2 radnika. Šokirani spoznajom o sudbini arapskih konja, članovi ekološke udruge Osječki zeleni, uputili su pismo ministru poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva Petru Čobankoviću, županu Virovitičko-podravske županije Ivanu Begoviću i gradonačelnici Slatine Kseniji Plantak.

U pismu pod nazivom „Spasite ergelu arapskih konja od klanja“ objašnjeno je stanje do kojeg su doveli neodgovorni rukovodioci propalih tvrtki. Naime, bivši upravljači tvrtke VIAGRO d.d, odnosno poljoprivrednog dobra Višnjica, osim što su upropastili tvrtku, donijeli su i smrtnu presudu ergeli plemenitih arapskih konja, među kojima se nalaze se i konji koji su bili hrvatski ponos na međunarodnoj izložbi u Veroni, 1996. godine. Zajedno s imovinom propale tvrtke VIAGRO d.d i konji su bili nekoliko puta na licitaciji, zajedno sa starim namještajem i poljoprivrednim alatom.

"Obzirom da za tradiciju i vrednovanje nacionalnog blaga u ovoj županiji i gradu očito nema sluha, u Europi visoko cijenjeni arapski konji, prema željama navedenih neodgovornih ljudi trebali bi završiti u klaonici.
Izglađivanje, nebriga nadležnih na lokalnoj i državnoj razini, te ubijanje ove višnjičke ergele osobna je, poslovna i politička sramota. Stoga pozivamo ministra Petra Čobankovića, čelnike virovitičko-podravske županije i grada Slatine da hitno i bez birokratskog otezanja osiguraju novce i stručnjake za spas i dalji život ergele arapskih konja u Višnjici“, pisala je ekološka udruga ministru Čobankoviću.

Već nakon nekoliko dana, početkom prosinca 2004.godine, poglavarstvo Virovitičko podravske županije zaključilo je da jedinu hrvatsku ergelu punokrvnih arapskih sportskih konja Višnjica treba sačuvati od rasprodaje na kraju dugogodišnje pretvorbene zavrzlame oko bivših dijelova IPK Osijek. Uoči rasprave o sudbini ergele s koje potječe 90 posto svih konja arapske pasmine u Hrvatskoj, iz Ministarstva poljoprivrede i šumarstva stigla je obavijest da će se i oni uključiti u traženje rješenja,jer unatoč tomu što je lipicanac priznat kao autohtona pasmina, ne treba zaboraviti da je upravo u stvaranju te pasmine sudjelovao arapski konj iz ergele Višnjica.

Nonsensi tadašnjih stečajnih upravitelja

Tri godine, od 2001.godine do 2004. godine o konjima za tvrtku Viagro d.d. u stečaju brinula se sestrinska tvrtka Bistrica d.o.o., čiji tadašnji voditelj komercijale Mišo Drmić novinarima tvrdio da se konji kvalitetno hrane, ali da nemaju stručnu osobu koja bi o njima brinula, niti postoje pašnjaci na kojima bi se radilo s konjima (u to vrijeme Višnjica je posjedovala najmanje 20 ha livada u bliskom okruženju!). Za naknadu za „brigu o konjima“ umjesto novaca, tvrtka Bistrica bila je vlasnik oždrebljenih konjića, pa je i ždrijebad i odrasle konje prodavala kako je i kome htjela, bez kontrole i ikakovog stručnog nadzora. Tadašnji je Virovitičko-podravski dožupan Vujčić zastupao mišljenje koje je nakon nekoliko godina uspješno proveo današnji vlasnik Perković: arapski konji su neprofitabilni i treba ergelu transformirati u nešto profitabilno.

No, na temelju javne kampanje koju je pokrenula ekološka udruga Osječki zeleni, a kojom su spasili arapske konje od smrti, te burne reakcije javnosti u Hrvatskoj i susjednim državama, grad Slatina i tadašnja gradonačelnica Ksenija Plantak zatražili su hitno poduzimanje mjera za opstojnost ergele kao cjeline, pa su konji ipak izdvojeni iz stečajne mase tvrtke VIAGRO.

Projekt Višnjica

Ergela Višnjica i slučaj arapskih konja bili su medijski popraćena tek kod treće dražbe, krajem 2005. godine. Uz spomenutu ekološku udrugu, i lokalni mediji angažirali su se da se ergela spasi. Na trećoj dražbi vlasnica ergele i arapskih konja postala je tadašnja gradonačelnica Slatine, Ksenija Plantak, a izradom plana i programa razvitka na temelju održivog razvoja, eko-turističkih gospodarskih principa i očuvanja nacionalnog blaga i tradicije, kroz slijedećih 2 godine ergela i pustara Višnjica razvile su se do prepoznatljivosti na domaćem i stranom tržištu. Osim uspostave redovne brige i timarenja konja, osposobljeni su i pašnjaci na eregli, te su posjetitelji Višnjice mogli uživati u promatranju i druženju sa razigranim „arapima“.

Uz proizvodnju originalnog batata, uzgoj krda od 400 jelena lopatara na 40-tak hektara obližnjem imanju Zidina, te brigu za arapske konje, na Višnjici je obnovljen i hotel sa 3 zvjezdice.Ergela konja dobila je dvoznačje: uzgoj i prodaja konja drugim uzgajivačima i razvoj konjičkog sporta i turizma,jer se Višnjica nalazi u blizini Parka prirode Papuk.

Za ergelu i cijeli projekt Višnjice državni proračun nije bio baš milosrdan niti dostupan, niti je razumijevanje resornog ministarstva poljoprivrede bilo dovoljno da bi se izbjegle financijske turbulencije vlasnice Plantak, koja je privatnim kreditima obnovila veliki dio objekata i uspostavila brigu za arapske konje. Zbog održavanja kvalitete svojih konja te uvoza punokrvne arapske konje koji su priznati od World Arabian Horse Organization (WAHO), ergela Višnjica je postala pridruženi član WAHO.

Kada je 2007.godine, većinska vlasnica Višnjice uputila poziv domaćim ulagačima i potencijalnim partnerima da svoje novce ulože u nastavak održivog razvoja i pet potprojekta: uzgoj konja arapske pasmine, uzgoj jelena lopatara, proizvodnju batata- slatki krumpir, proizvodnju ljekovitog bilja i turizam, nije ni slutila da će novcem Branka Perkovića ujedno potpisati iseljenje arapskih konja iz Višnjice, te pretvorbu ergele u običan zabavni ranč u kojem novopridošli konji novog vlasnika moraju zarađivati svoju šaku zobi, plešući i padajući ničice pred zadovoljnom publikom.

Gašenje ergele arapskih konja

Početkom prosinca 2004.godine tadašnji Virovitičkopodravski župan Ivan Begović izjavio je za medije da „jedina hrvatska ergela punokrvnih arapskih sportskih konja u selu Višnjici kod Slatine neće biti prodana, niti će završiti u klaonici, kako se nagađalo, jer je riječ, ne samo o nacionalnom, već i europskom bogatstvu“. Tih je dana iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva stigla je obavijest da će se i oni uključiti u traženje rješenja za ergelu s koje potječe 90 % svih konja arapske pasmine u Hrvatskoj.

Krajem kolovoza 2009. godine ravnatelj Hrvatskog centra za konjogojstvo, dipl.ing. Mato Čačić, davajući prednost privatnom kapitalu, opovrgao je da su arapski konji iz ergele Višnjica na razini nacionalnog i europskog blaga, jer ergela nema tradiciju rada, nego je unatrag 30 godina proizvela jako lijepe arapske konje, koje, eto nije priznala ni Svjetska organizacija uzgajivača arapskih konja WAHO, radi neuklopljivosti konja u njihova pravila.

U međuvremenu, između 2004. i 2009.godine su na ergeli Višnjica rasli i njegovani konji iz poznatih rodova kobila i sve linije pastuha koje postoje u Hrvatskoj, Hamdani, Kadina i El Hafi, te pastuhe Gazal, Kuhaylan Zaid, Saabih i Mabrouk. Ergela je proživljavala sretne dane zbog fizičkog opstanka i primitka u članstvo WAHO, ali teške dane zbog financijskih turbulencija. Kako državna razina nikada nije pokazivala interes za sufinanciranje ove ergele arapskih konja, vlasnici su bili primorani tražiti partnere i ulagače koji žele u ergelu ulagati novac. Krajem 2007.godine, većinski je vlasnik postao građevinski poduzetnik, povratnik iz dijaspore, koji je za uzvrat za ulaganje svojih desetak milijuna kuna u ergelu, iselio iz matičnih štala sve arapske konje i kobile, te uselio nove vrste američkih western konja.Tako je u 2009.godiniVišnjica, ostavši bez arapske pasmine, prestala biti poznata ergela arapskih konja, a preobrazivši se u rodeo-western-cirkus zabavni centar pod rukovodstvom novog većinskog vlasnika.

Dugogodišnji radnici na ergeli i onaj manjinski vlasnički dio uprave žive tužne dane bez svojih „arapa“ u obnovljenim štalama i na velikim travanatim koralima. Iako im većinski vlasnik poručuje da „zaborave arapske konje“ na Višnjici, oni kažu: „Naravno da dođu i teški dani, ali nije lako odustati. Imamo odgovornost prema našim „arapima“, ne smijemo ni pomisliti da odustanemo od njih.“ Zato su se dio radnika, uprave i njihovi poznanici i prijatelji dovijali super rasprodaji „arapa“, koju je vlasnik Perković najintenzivnije odradio u 2008. godini, pa su ih pokupovali i realno i fiktivno, te ih drže u svojim štalama u okolnim selima, u Kutini, Vinkovcima, Gradiški, čekajući trenutak njihovog povratka na Višnjicu.

Napisala Ljiljanka Mitoš Svoboda

0 komentara:

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica