Održivi razvoj - sve širi rascjep između ideje i provedbe

Na nedavno održanoj svjetskoj konferenciji ekoloških novinara Greenaccord, prevladavalo je mišljenje da je dio čovječanstva ukrao iz prirode mnogo više nego što mu je trebalo, te na taj način poremetio ravnotežu u globalnom ekosustavu. Umjesto da prekomjerna eksploatacija prestane, ona je dobila drugi naziv: gospodarski rast.

Na svjetsku konferenciju i forum ekoloških novinara Greenaccord, koja je trajala od 13. do 16. listopada u talijanskom gradu Cuneo, u regiji Piemonte, doputovalo je 150 novinara i novinarki iz 40 država, sa svih pet kontinenata. Greenaccord je neprofitna asocijacija koja okuplja novinare, novinarke, znanstvenike i znanstvenice nacionalnih i međunarodnih medija kako bi poticali temeljne vrijednosti i održavali kontinuirane debate o ulozi i odgovornosti novinara i novinarki prema ekološkim temama.

Na konferenciji i forumu se diskutiralo o granicama rasta, etičkim granicama i debalansu između krutih znanstvenih proračuna i mekših prirodnih zakona. Svakako je na ovom svjetskom summitu novinara i novinarki prevladalo mišljenje da je dio čovječanstva na Planeti ukrao iz prirode mnogo više nego što mu je trebalo i što će mu uopće trebati, te na taj način bitno poremetio balans u globalnom ekosustavu. Umjesto da eksploatacija prestaje, ona je dobila drugi naziv: gospodarski rast.

Desetak uglednik znanstvenika, poput Joana Martineza Aliera, profesora sa Sveučilišta u Barceloni i poznatog američkog ekonomista Roberta Costanze, Erika Assadouriana iz World Watc Institute, na konferenciji i kroz forum je pokušalo, zajedno s novinarima i novinarkama, pronaći najbolji put kojim bi dokazali industrijalcima i bankarima u Kini, SAD, Europi kako je forsiranje ekonomskog rasta kroz ekslpoataciju prirode i njeno nepovratno trošenje, stvaranje otpada, remećenje klime, uništenje ekosustava i bioraznolikosti ustvari „vražje kolo“ koje neminovno vodi ka još većem osiromašenju i siromaštvu i na koncu-samouništenju.

Predsjednik Svjetske asocijacije okolišnih novinara i novinarki IFEJ, Indijac Darryl De Monte pozvao je sve prisutne na umrežavanje, međusobno informiranje i razmjenu informacija, jer se tako može učiniti mnogo za očuvanje okoliša, socijalnu pravdu i smanjenje moći korporacija, pogotovo što nam suvremeni način komuniciranja to omogućuje.

Među okolišnim novinarkama i novinarima bili su i Dick Russel, poznati američki novinar i aktivista, Cristine MacDonalds, autorica knijige o korupciji unutar ekoloških i zelenih pokreta, nekoliko europskih i mnogo novinara i novinarki iz trećeg svijeta: Afrike, Indije, Azije. Njihovi problemi i uvjeti rada, sloboda govora i pisanja, poimanje zaštite okoliša i održivog razvoja te načini kako oni obavljaju svoj novinarski posao, u mnogočemu se razlikuje se od naših, europskih, a u nekim situacijama i do međusobnog nerazumijevanja.

 

 Neodrživost održivog razvoja          

U sjeni velike ekološke katastrofe u Mađarskoj, izazvane ljudskim nemarom, izlijevanje crvenoga toksičnog mulja po naseljima okolo tvornice aluminija i odlagališta opasnog otpada, u četiri radna dana u talijanskom gradu Cuneu okolišne novinarke i novinari razgovarali su o novim modelima održivog razvoja i sve većoj odgovornosti novinara i novinarki koji prate okolišnu problematiku. „Moramo razmišljati o granicama našeg razvoja, ali tako da kombiniramo kvalitetu života, solidarnost i visoku etičku vrijednost, a ne samo gospodarski rast“, poručili su Robert Costanza, ekonomist, osnivač Međunarodnog društva za ekološke ekonomije i član Nacionalnog savjetodavnog vijeća za okoliš i tehnologiju  u SAD-u, Gary Gardner, znanstvenik i direktor istraživanja u institutu Worldwatch Institute u Washingtonu, Friedrich Hinterberger, osnivač SERI-ja (Sustainable Europe Research Institute) u Beču.

Gian Paolo Marchetti, predsjednik Greenaccorda, u svojoj je poruci sudionicima i sudionicama konferencije naglasio da Forum treba predložiti najvišu granicu bioloških, psiholoških, etičkih, filozofskih i ekonomskih konteksta za nove okvire vrijednosti u društvu. Uloga nositelja tih novih vrijednosti namijenjena je istraživačkim i okolišnim izvjestiteljima, jer u stanju u kakvom se danas zatekao svijet, kada političari u dosluhu s korporacijama uzimaju glavnu riječ u odlučivanju, samo mediji mogu pritiskom odgovornog pisanja utjecati na promjene u društvu.

Predsjednik Svjetske asocijacije okolišnih novinara i novinarki IFEJ, Indijac Darryl de Monte pozvao je sve prisutne na umrežavanje, međusobno informiranje i razmjenu informacija, jer se samo sa snažno udruženom frontom može učiniti mnogo za očuvanje okoliša, socijalnu pravdu i smanjenje moći korporacija, pogotovo što nam suvremeni način komuniciranja to omogućuje. Među okupljenim okolišnim novinarkama i novinarima bili su i Dick Russel, poznati američki novinar i aktivist, Cristine MacDonalds, autorica knjige o korupciji unutar ekoloških i zelenih pokreta u SAD-u i Europi, najpoznatiji okolišni novinar iz Brazila - Haroldo Castro, Zilia Castrilon, novinarka i borac za prava ugroženih plemena u Kolumbiji, novinar Felize Ebole Bola iz Kameruna, Hicham Houdaifa, istraživački novinar iz Maroka, novinari i novinarke iz Austrije, Rusije, Hrvatske, Italije, Nizozemske, Bugarske...

Na planeti nema siromašnih, ima samo osiromašenih

 Svjetski summit o održivom razvoju, održan 2002. godine u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici, trebao je biti ekološka prekretnica u pozitivnom smislu. Iza johanesburškog summita ostao je samo projekt Indaloyethu, agencija državnog Odjela za okolišna pitanja, u sklopu kojega se provodi  nacionalno „podizanje svijesti“. „Na summitu u Johannesburgu razotkrili smo i shvatili problem, ali već osam godina lutamo tražeći rješenja. Današnji life style, određen isključivo konzumeristički, ne podržava teoriju o održivom razvoju“, rekao Leon Marshall, višestruko nagrađivani okolišni novinar NatGeo News Watcha iz  Južnoafričke Republike. „Svjetska pamet nam govori - više je bolje; od viška glava ne boli -no bogata društva imaju mnogo veće socijalne probleme i patološka stanja nego što to imaju osiromašene zemlje. Na planeti nema siromašnih, ima samo osiromašenih.“ Marshall ne  vjeruje u priče o održivom razvoju, objašnjavajući to na primjeru Južnoafričke Republike koja se obogatila u stogodišnjoj  proizvodnji i prodaji oko 43.000 tona zlata i 73.000 tona urana, ostavivši svojem narodu i okolišu oko šest milijardi tona piritne jalovine. Većina je rudnika zatvorena, ali je prestalo i ispumpavanje i obrada vode koja se taloži u starim iskopima. Rezultat toga je kiselost podzemnih voda u alarmantnom porastu, pa se strahuje da bi uskoro mogla nagrizati temelje luksuznih nebodera u gradovima Južnoafričke Republike.

Plastični otpad i žderači energije

Keya Acharya, indijska novinarka i potpredsjednica Svjetske organizacije okolišnih novinara i novinarki IFEJ, razmišlja o održivom razvoju kao o utopiji koja se ne može realizirati jer nam to onemogućava današnji način života. Indija ima gotovo 1,8 milijardi stanovnika. Političari su u državama „trećeg svijeta“ pod velikim pritiskom biznisa, a mediji su indolentni. Već pri samom pogledu na ulice Delhija postaje jasno da su briga o zaštiti okoliša i globalno zatopljenje izvan fokusa države i stanovništva. Glavni potrošači energije i jedni od glavnih uzročnika CO2 emisije su klimatski uređaji, žderači energije koji bruje s gotovo svakog prozora indijskih velegradova, a preko10 milijuna uključeno je konstantno, danju i noću. „Brzina industrijalizacije u zemlji nije usklađena s brzinom kojom treba zaštititi okoliš i prirodna dobra, ali i stanovništvo. Dok u velegradovima u luksuznim hotelima tekuće vode ima napretek, za stanovništvo u selima određuje se granica - 10 litara dnevno. Šume se sijeku radi rudarenja, vodozaštitne zone nestaju pod građevinskim bagerima, u ruralnim područjima rijeke su zagađene od komunalnih i industrijskih otpadnih voda, a plastičnim otpadom zatrpane su ceste, livade i prilazi gradovima. Istovremeno s ekološkim problemima izazvanim industrijalizacijom nastaju i socijalni problemi, sirotinja i ekološke izbjeglice“, kaže Keya. No, Indija ima ministarstvo zaštite okoliša utemeljeno još 1985. godine. Problem je što niti jedna politička garnitura dosad nije postavila ekološke kriterije, ne želeći se zamjeriti stranim investitorima i širenju kapitala.

Climagate, Greensgate, Grantgate....

Među otvorena pitanja na koja novinari i novinarke diljem svijeta i svatko u svojoj zemlji moraju tražiti odgovore, spadaju i ona na koje je pokušala odgovoriti američka novinarka Cristine MacDonalds. Ona je u svojoj knjizi GREEN, Inc. opisala situacije i događaje koji pokazuju koliko novaca je „teška“ dvoličnost  i nemoralnost mnogih „zelenih“ i ekoloških organizacija, na koji način naftne i druge korporacije peru novce kroz donacije, natječaje, osnivanje i financiranje raznih udruga i institucija. Mnogo je dobro skrivenih Climategatea, Grantgatea i Greengatea, a Cristine MacDonalds uvjerena je da je okolišno novinarstvo jedno od najopasnijih i pod najvećom cenzurom.

Sudar europske, afričke, južnoameričke, kolonizatorske i domorodačke civilizacije, forsirano eksploatatorstvo Sjevera i Zapada nad ekosustavima Juga i Istoka, miješanje politika, ideologija i religija u kontekstu agresije jačih nad slabijima, briše svaku nadu u održivi razvoj. Iako je u jednom periodu na svim kontinentima bila prava eksplozija nevladinih organizacija, a upravo su državne i privatne američke i europske fondacije i fondovi dali milijarde dolara eura za opismenjavanje i slobodu medija, ekologiju, zaštitu bioraznolikosti i okoliša, ostaje mnogo otvorenih pitanja kamo je taj novac otišao, a da nije ostavio pozitivnoga traga iza sebe.

Lokalna Agenda na Marokanski

Na Greenaccordovoj konferenciji i forumu sudjelovao je i Hicham Houdaifa, novinar nekadašnjeg Le Journala Hebdomadaire, jedinog opozicijskog i dosta popularnog tjednika, koji je godinama izlazio u Maroku. Za mnoge marokance taj je magazin bio jedini prozor u svijet socijalne i političke pravde. Le Journale, politički magazin, ukinut je uredbom marokanskih vlasti, točnije administracije kralja Mohammeda VI. Do konačne zabrane štampanja Le Journala, njegovi su novinari preživjeli velike pritiske, progone i preseljenja radi vlastite zaštite, čak i blokiranje privatnih bankovnih računa. Sa nekoliko uzastopnih tužbi sudu i novčanih kazni, „neslužbenih“ dogovora sa reklamnim agencijama radi bojkota reklamnog prostora u Le Journalu, na kraju ih je administracija marokanskog kralja savladala tužbom za klevetu i novčanom kaznom od 350.000 eura, jer su objavili nekoliko oštrih kritičkih osvrta o kralju Muhammedu VI, njegovoj vladavini, Polisario Fronti, zlouporabi međunarodne humanitarne pomoći, kraljevim rudnicima fosfata i njegovoj korporaciji ONA. Reporteri bez granica opisali su „suđenje“ Le Journalu i njegovim novinarima kao "politički motivirano i nepravedno", ali kralj je jedino na taj način mogao zadati fatalni udarac tim opozicijskim, tada već neprijateljskim novinama. Konačno su se ugasile 2009.godine.

Nastavivši rad kao freelancer, novinar Hicham Houdaifa posvetio se borbi za ljudska prava. „Maroko je u posljednjih nekoliko godina zabilježio pad u području ljudskih prava i medijskih sloboda, to potvrđuju u svojim izvještajima organizacije poput Human Rights Watch , Freedom House i Amnesty International. Maroko kao država koja ima posebni status u EU, primajući „financijsku sreću“ iz EU, prikriva istinu da se događa korupcija u vitalnim sektorima kao što su sudstvo i obrazovanje“ kaže Hicham. Ali u posljednje vrijeme iz veleposlanstva EU u Rabatu stižu poruke da ako kraljevstvo želi ići naprijed u suradnji sa EU, mora otvoriti vrata većoj demokratizaciji zemlje i slobodi medija i govora.“

Marokanski kralj Mohammed VI je došao na vlast prije devet godina. U njegovim rukama je ogromni rudnik fosfata, brojna poljoprivredna dobra, korporacija ONA sa velikim kompanijama za komunikacije INWI i energetsko-komunalne poslove NAREVA. Muhammed VI svjestan je prirodnog bogatstva –fosfata kojeg Maroko ima u ogromnim količinama, pa znade zašto ga Europa treba. Naime, suvremena forsirana poljoprivreda i proizvodnja hrane ne može se odvijati bez upotrebe fosfata u umjetnom đubrivu.

Europa je najveći uvoznik marokanskog fosfata (za prijenos sirovog fosfata izgrađen najduži trakasti transporter u svijetu -Saharski transporter duljine 100 km), ali pored marokanskog fosfata na tržištu je i sve jeftiniji –kineski. Zato se u međusobnim odnosima, kralj Maroka sve češće želi pokazati kao demokratizirana osoba koja vlada državom u kojoj ljudska prava uopće nisu ugrožena. Tako je prvi među svim muslimanskim zemljama donio zakon o ravnopravnosti žena, te zabranio udaju djevojaka mlađih od 18 godina. „No, u praksi se to vrlo slabo poštuje, pogotovo u ruralnom području Maroka, iza planinskog područja prema pustinji. U ruralnom području živi gotovo polovica od ukupnog broja stanovništa Maroka, a ruralno stanovništvo je nosilac siromaštva koja u nekim naseljima graniči sa bijedom. Kako sa 2 dolara dnevno provoditi održivi razvoj ili misliti na zaštitu okoliša? Kako da o kvaliteti života razmišljaju djevojke i djevojčice iz marokanske zabiti, kada one nose veliku odgovornost-nabavku pitke vode za svoje familije?

Dnevni zadatak nabavljanja vode je ženski posao, posebno je to težak zadatak u zimi. Zato su djevojke iz ruralnih područja u 90% nepismene, jer nemaju vremena pohađati školu. Ova situacija je postala nacionalno pitanje, jer u Maroku je osnovno školovanje do 15 godina starosti –besplatno, ali za seosku žensku populaciju neizvedivo. Zato se često dogoađa da djevojke ili djevojčice bježe iz zaostalih siromašnih sela u gradove i luke na obalu, te svojim neznanjem postaju laka meta dilerima, žrtve traffickinga, prostitucije, zaraznih bolesti i drugih zala,“ objašnjava Hachim Houdaifa.

Sudar dvaju civilizacija, europske i afričke, forsirano iskorištavanje prirodnih dobara sjeverne Afrike, dakako i Maroka, briše svaku nadu u održivi razvoj. Iako na tome kontinetnu niču nevladine organizacije kao gljive poslije kiše, a upravo Europa daje milijune eura za jačanje civilne scene, opismenjavanje i slobodu medija (do 2013.godine 12 milijardi eura za EuroMediteransku regiju) , ostaje mnogo otvorenih pitanja kamo će taj novac otići.

Marokanska kraljevska administracija raduje se i potiče masovni turizam, tako zvani eko-turizam, pa sve veći broj turista stiže u područje. Europljani luduju za egzotikom Magreba, no pri tome ne razmišljaju je li pri konzumiranju turističkih užitaka Casablance ili Tangera sudjeluju u kršnju ljudskih prava lokalnog stanovništa ili iscrpljivanju krkog predspustinjskog ekosustava već narušenog modernim prometnicama.

Stanovništvo ruralnog dijela Maroka moglo bi ubrzo biti svrstano u ekološke izbjeglice. Naime, sve jačim sušnim periodima kao posljedicama klimatskih promjena pridružuju se korporacije koje žele unovčiti pustinjske sunčane blagodati. Kralj Muhammed VI, osim što širi svoje rudarsko područje upravo u planinski dio, gdje su nalazišta kobalta, svojom se tvrtkom NAREVA pridružio projektu DESERTEC, kako bi postao, kako sam kaže „energetski magnat“ u priozvodnji i prodaji sunčeve energije. To ne bi bilo tako loše da ne ide na uštrb ruralnog stanovništa Maroka iz planinsko- pustinjskog područja koje će kad tad zasmetati pogonima dolazećih svjetskih korporacija.

Maroko i druge države na afričkom kontinentu obuhvaćene su UNDP-ovim programom za razvoj i Agendom 21, te različitim ogromnim i skupim programima svjetskih organizacija poput UN, World Health Organization i sličnih. Nekoliko je marokanskih gradova provodilo edukacije i treninge o održivom gospodarenju otpadom, ali vidljivog pomaka nema, jer gradovi proizvode oko 2,8 milijuna tona komunalnog otpada godišnje. Onečišćenje vode i zemljišnih resursa je veliko, zbog bacanja odlaganja industrijskog i komunalnog otpada u ocean.

Opskrba vodom često je problematična zbog miješanja sa zagađenom otpadnom vodom iz gradskih kanalizacija. Unatoč strogim zakonima koji reguliraju lov i ribolov, trenutno je ugroženo 18 vrsta sisavaca, 11 vrsta ptica i oko 182 biljne vrste, a obalne močvare isušene su radi širenja urabin zona i poljoprivrednih površina.

„Održivi razvoj, zaštita okoliša, pravo na zdrav i kvalitetan život-da, to sve ulazi u ljudska prava i slobodu. Ali kako da ja to objasnim siromašnim seljacima i seljankama i njihovoj djeci koji žive u autokratskoj državi, koja ne mogu u školu jer moraju tražiti i donositi pitku vodu? Ne znaju što su gradovi, što je sveučilište, što se događa iza planine Atlas. Oni, kao dio marokanske javnosti, traže konkretne primjere i preporuke, na što mediji moraju odgovoriti“, kaže novinar Hachim. Na njegovo pitanje razvijeni svijet nema drugog odgovora, osim doniranja „financijske“ sreće.

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda

(Objavljeno na ZamirZine i u Objektivu )