Kako je konzumerizam preuzeo kulturu života

Poput tsunamija, konzumerizam je potopio raznolikost ljudskih kultura i zadao smrtonosni udarac ekosustavu Zemlje.Tijekom prošlih stoljeća zapadni svijet je u mnogočemu utjecao na promjene kultura širom svijeta. Tako je došlo do dramatičnih promjena, a mnogi su se identiteti utopili u novi stil života-potrošnju. U tom je vrtlogu i ukorjenjena naša ekološka kriza. Sada svi oni koji su zainteresirani za izgradnju održive budućnosti moraju utirati novi kulturni put, onaj ka održivosti. Pri tome se moramo se kloniti zabluda i krivih smjerova, kamo nas odvlače trenutni vođe političkog carstva. Jer, reforma mora sadržavati korijenite promjene u poslovnom i obrazovnom sektoru, u medijima i u odnosu prema tradiciji.

U jednoj raspravi na razini stručnjaka World Watch Instuta postavljeno je nekoliko jednostavnih pitanja znanstvenicima/ama, ekološkim aktivisticama/ima, građankama i građanima: „Vožnja automobila, let u zrakoplovima, velike kuće, obavezna klimatizacija ... to nije naš izbor, to nam je postepeno nametnuto kao prirodni dio života. Je li nam zaista to prirodno, slaže li se to sa svim ili većim dijelolom svjetskih kultura?“ Ne, ali smo, masovno služeći se time, postali pripadnici globalne potrošačke kulture.

Poticanje proizvodnje, gospodarskog rasta i gomilanja smeća

Prva dva pojma imaju jedan cilj- zgrtanje profita kroz poticanje konzumerizma. Priče o socijalnom boljitku, rastu standarda i slično, koje nam svakodnevno serviraju, nemaju veze s našim boljim životom, nego nas vode ka skorom životu u vrlo delikatnom okruženju razorene planete. Razrađen sustav „poticanja proizvodnje i gospodarskog rasta“ realno ide ovako: bespravno eksploatiramo sve moguće sirovine sa Zemlje, meljemo ih, kopamo, vadimo, mrvimo, koljemo, davimo, kuhamo, pečemo i tlačimo, razvlačimo i ponovno oblikujemo, pretvarajući ih u namještaj, automobile, rublje, mobitele, avione, novine, prehrambene proizvode. Nakon toga ih prevozimo na mjesta gdje se dobro vide-transportiramo u supermarkete i trgovine. Sve što proizvedemo to hoćemo prodati i nešto zaraditi. Uz prateće PR i marketing službe vodimo bitke da drugi ljudi i žene koji neznaju ili nemogu proizvoditi, kupe naše proizvode. Potičući proizvodnju, proizvodimo sve više, na tržištu se gomila proizvoda povećava, pritišćemo druge da kupuju, dajemo poklone, povlastice i bodove. Lanac se zatvara tako da svi ti proizvodi sve ubrzanije završavaju-u gomilama smeća. Onda izmišljamo poslovice „otpad nije smeće“, te razvijajući proizvodnju na temelju te tvrdnje, snažno podupiremo-konzumerizam! Istovremeno dok cvate konzumerizam, na planeti gladuje jedna milijarda stanovništva, i to u onim područjima iz kojih mi bezobrazno uzimamo sredstva za proizvodnju: naftu, plin, drvo, zlato, uran, kobalt, dijamante, a za proizvodnju koristimo djecu, zatvorenike i obespravljenje žene „trećih zemalja“....No, razvijeni svijet ipak vraća nešto siromašnima: gomile opasnog otpada, otrova, plastike, elektroničkog smeća.

Kako bi bilo da prestanemo histerično kupovati sve što vidimo

Priča o potrebi gospodarskog rasta, odnosno rasta proizvodnje, odnosno povećanja trgovanja, odnosno poticanja konzumerizma, pukla bi onog trenutka kada bi se vratili korak-dva unatrag, te dobar „provod i šetnju“ uz svakodnevnu kupovinu nepotrebne i besmislene robe u šoping centrima zamijenili višesatnom šetnjom u društvu familije ili prijatelja, međusobnim posjetama i druženjima, igranjem zaboravljenih društvenih igara poput kartanja ili igre šaha, ili najobičnijim čitanjem knjige.

Ima jedan dan u ovom mjesecu kada možemo testirati koliko smo zaraženi konzumerizmom. Dan bez kupovine, Buy Nothing Day, u zadnjoj suboti u studenom, obilježava se u svijetu od 1992. godine. Ideja je jednostavna: barem jedan dan u godini prisjetimo se na sve loše strane kupovanja, pa ne sudjelujmo u kupovanju.

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda