Kolovoški prosvjedi poljoprivrednih proizvođača

U Hrvatskoj su kolovoške vrućine bile popraćene prosvjedima poljoprivrednih proizvođača, trgovaca žitaricama i autoprijevoznika, čija je glavna preokupacija bila neisplaćeni poticaji, potpore ili subvencije za proizvedenu pšenicu. Traženje odgovora na pitanja kad će biti isplaćen i koliki je dug poljoprivrednicima pretvorio se u nepresušan izvor politikanstva. A temeljna pretpostavka subvencija, koja  jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, urod i prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju, već se godinama ne ostvaruje.

Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je aktivno 232.990 poljoprivrednih gospodarstava koja koriste 1,3 milijuna hektara poljoprivrednih površina s prosjekom od 5,6 hektara po gospodarstvu. Od toga je 230.750 obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG), dok je preostali dio od 2.240 kao poslovni subjekt. OPG-a obrađuju 1,1 milijun hektara poljoprivrednih površina, dok poslovni subjekti obrađuju 213 tisuća. 

Javnost u Hrvatskoj, koja živi na sve nižem standardu, mnogi već na egzistencijalnom minimumu,  više ne podržava prosvjede jer ne shvaća  zašto poljoprivredni proizvođači, trgovci žitaricama i autoprijevoznici traže tolike novce od države.  

Povijest kazuje  da je oduvijek  život seljaka bio težak, zahtjevao puno rada i ulaganja, a donosio manje rezultata od uloženog truda i novaca, dočim su seljaci težaci bili su iskorištavani od veleposjednika. Žetve, sjetve i berbe plodova i nekad i sad ovise o tome kakovi su vremenski uvjeti  bili u vrijeme rasta i dozrijevanja, je li bilo poplava, suše, elementarnih nepogoda. U današnjici ovise i o prilagodbi klimatskim promjenama.

Od kako su uvedeni državne subvencije (poticaji, potpore) za pojedine poljoprivredne  proizvode, pretpostavljalo se da će mnogim seljacima biti olakšan posao i život. Jer, temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju.

Od 1998. do ovih kolovoških prosvjeda  ukupna državna potpora poljoprivrednim proizvođačima iznosila  više od 37 milijardi kuna. Na primjer , u 2003.godini iznosila je nešto više od dvije milijarde kuna, a deset godina kasnije taj iznos je  četiri i pol milijarde.  Prema podacima Državnog zavoda za statistiku ,u  90.-tim godina prošlog stoljeća  proizvodili smo godišnje milijun i pol tona pšenice, a danas samo 681 tisuću tona. Prinosi pšenice su 1998. godine bili su 4,2 tone po hektaru, a u 2011. godini 5,2 tone. Obzirom da cijene pšenice  kao i ostalih poljoprivrednih proizvoda  formiraju trgovci na američkoj, zatim Matif ( francuska burza pšenice), te BSA burza u Budimpešti, ona je za ovu godinu već dogovorena i iznosi od 1,26 kuna (Budimpešta) i oko 1,35 kuna (Matif). Dok je u 2008.godina cijena pšenica bila do 0,96 kuna po kg,  u kolovozu 2010.godine na svjetskim tržištima stajala 1,70 kuna, a trgovci  su teškom mukom u Hrvatskoj pristali platiti pšenicu 1,20 kuna po kilogramu. Dakako da mnogo toga utječe na formiranje cijena pšenice, a najviše je to količina uroda iz industrijskih poljoprivrednih giganata te mlinarsko prerađivački lobiji. Države poput Hrvatske slabo mogu utjecati na svjetske cjenike. Ali ono što se može jesu dogovori između vlade i poljoprivrednih proizvođača o količini pšenice, kukuruza, suncokreta i ostalih interesnih vrsta koja će se slijedeće godine zasijati, te visina otkupne cijene koja će se štititi od trgovaca, nakupaca i mlinarsko pekarskog lobija.  

 Subvencije nisu ispunile svoju svrhu

 Osim ogromnih iznosa koje su u ime subvencija u poljoprivredi dobili prehrambeni  gorostasi poput Agrokora, milijunske novce od države dobio je cijeli spektar autoprijevozničkih tvrtki koje  rade i usluge kombajniranja ( primjer u Kutini, Lukaču, Požegi) ali i niz knjigovodstvenih agencija i servisa. Za pretpostaviti je da vlasnici tih tvrtki imaju u vlasništvu neku poljoprivrednu površinu, pa godišnje „ dižu“ i  pola miljuna kuna novaca za subvencije. Takvi primjeri  pokazuju koliko su duboke nepravilnosti u politici subvencioniranja.   

Prije ljetne pauze pregovarački timovi članica EU dogovorili su paket reformi kojima se iz temelja mijenja dodjeljivanje poljoprivrednih subvencija velikim farmama. One će uskoro  izgubiti   30 i više posto  od  dosadašnjih iznosa. Prema tom paketu, dio novca koji se davao velikim industrijskim farmama raspodijeliti će se na mala  poljoprivredna gospodarstva , s prednošću onih koji koriste ekološki prihvatljive metode.

Sadašnje davanje subvencija u EU (i u Hrvatskoj), temelje se na količini  posjedovanih hektara, a djelomično i na iznosima proteklih subvencija. To omogućava  zemljoposjednicima davanje zemlje u zakup čak i privatnim  zračnim lukama, golf klubovima, skladištima, a istovremeno uzimanje subvencija na temelju površine travnjaka ili krčevina. Obzirom da za nadzor korištenja potpora nije bilo prevelikog interesa, stvari su izmakle kontroli, tako da EU razmatra uvođenje oznake "aktivni poljoprivrednik" , kao garanciju za proizvođački status, prava na subvencije i povratne obaveze. 

 „Croatia - Agriculture and Enlargemen „ (Hrvatska-poljoprivreda i proširenje)  analitički dokument Generalnog ureda za poljoprivredu i ruralni razvoj EU opisuje  kako  Hrvatska ima općenito neučinkovitu poljoprivredu, te kroz Odluku Europskog vijeća utvrđuje prioritete u poljoprivredi kojih se  Hrvatska mora pridržavati. Prioriteti su vezani uz pripreme i provedbe lokalnih strategija ruralnog razvoja, jačanje poljoprivrednih proizvodnih kapaciteta sa modernizacijom i uvođenjem novih i najbolje primjenjivih  tehnologija (BAT)na gospodarstvima, kroz koje se štiti okoliš , vodi briga o dobrobiti životinja i stvara sigurnost za hranu. Od toga, kojom snagom i pameću se Hrvatska usredotoči na  prioritete i kontekst svoje pretpristupne strategije, ovisi koliku će dobivati financijsku pomoć iz EU.

Hrvatska koristi komponente  programa IPA u iznosu od  jedne milijarde eura za provedu prioriteta,  u razdoblju od 2007 do 2013. godine. Ulaskom u EU ušli smo na listu korisnika novaca za poljoprivredu iz  sredstava EU, a prva izravna plaćanja biti će u 2014. godini.

Tumačenje modernizacije i uvođenjem BAT u  poljoprivredu  u Hrvatskoj  je od početka prepušteno trgovcima i bankarima, kroz nuđenje kredita za kupovine sofisticiranih traktora i druge poljoprivredne mehanizacije. Dogodilo se da su se na malim ili osrednjim hrvatskim njivama pojavili ogromni supermoderni traktori , skupi za održavanje, neekonomični za rad. Izostanak komunikacije između poljoprivrednih proizvođača i države, izostanak kontinuirane edukacije seljaka o tome što su moderna poljoprivreda, održiv razvoj sela, te primjena europskih propisa o zaštiti okoliša,  doveo je do stanja u kojem se svake godine od veljače do kolovoza poljoprivredni proizvođači i trgovci svađaju sa aktualnim vladama o već formiranoj cijeni žitarica. Prosvjedi sa skupim traktorima i mučenje konja koji stoje kao simbol „gazdinstva“ na užarenom asfaltu  postali su dio folklora,koji ovog kolovoza nije naišao na javno odobravanje i medijsku potporu. 

Vladino ignoriranje apela i prijetnji od strane zaduženih poljoprivrednih proizvođača, među kojima ima i onih  sa hipotekama i poreznim dugovima, ali i prefriganih špekulanata i prekupaca, trebalo bi motivirati poljoprivrednike da se organiziraju u interesne zadruge. 

Zadružno poslovanje omogućava solidarnost i međusobnu pomoć, brži i sigurniji pristup europskim fondovima, a time i globalnom tržištu poljoprivrednih proizvoda. Kroz udruživanje u  zadruge, umjesto u sindikate ,mnogi bi poljoprivrednici konačno shvatili da postoje i druge vrste za poljoprivrednu proizvodnju, osim  „subvencioniranih“pšenice,kukuruza, soje.   

 U sklopu toga, zadruge, kao gore spomenuta osovina gdje seljaci direktno odlučuju, trebaju biti pokretači. Država mora imati ulogu u pravednoj regulaciji cijene, nedopuštajući monopol trgovaca ,te kontroli  zemljišnih knjiga i prostornih planova, kako bi se izbjegle lažne koncesije koje služe za uzimanje poljoprivrednih subvencija.

Napisala Ljiljanka Mitoš Svoboda
(Izvorno objavljeno u Gospodarskom listu)