Imamo pravo znati

U proljeće 1962. godine, američki časopis “The New Yorker“ otvorio je kolumnu „Tiho proljeće“ („Silent Spring“) u kojoj je biologinja i novinarka Rachel Carson pisala „otrovne“ tekstove. Iste je godine Rachel Crason objavila knjigu „Silent spring“,  koja je postala ekološki bestseler i zelena „biblija“svake osobe koja želi razumjeti strukturu, dinamiku i neophodnost zaštite okoliša.

Novinarka je  knjigom otvorila suvremeni pristup zaštiti okoliša, utemeljenoj na  činjenicama, iskustvu i razumijevanju lokalnog stanovništva. Taj pristup zahtijeva moralnu odgovornost političara, industrijalaca i znanstvenika.

Svoju kolumnu i knjigu Rachel Carson pisala je dok je umirala od karcinoma, uzrokovanog  djelovanjem otrova, pesticida, DDT, aldrina, atrazina o čijoj štetnosti je pisala kolumne i knjigu. Nakon njene smrti u SAD je zabranjen DDT, njena teorija o ogromnom utjecaju indutrijskog  zagađenja na zdravlje stanovništva  i ekosustava proširila se i na Europu. Ali, korporacije i profit u suradnji sa pohlepnim političarima imaju veću moć od činjenica i dokaza, pa je knjiga „Tho proljeće“ zajedno sa Rachel Carson vrlo brzo pala u zaborav.

O Sisku, Brodu, Vranjicu, Karlovcu ... nema tko pisati knjige

Bez obzira što službena izvješća ministarstva zdravstva ili zavoda za javno zdravstvo nisu objašnjena jezikom javnosti,  u Hrvatskoj se povećava broj oboljelih od teških zdravstvenih poremećaja i smrtonosnih bolesti u područjima izloženim dugotrajnim industrijskim i poljoprivrednim zagađenjima, tvrde udruge oboljelih od smrtonosnih bolesti iz Siska i Broda. 

Sisak: od 2004.godine, kada je zabilježeno čak 900 novih oboljelih, do 2009.godine broj oboljelih se povećao za dva i pol puta, a u stalnom je porastu. Osim raka dojke, najčešća su oboljenja dišnih puteva i pluća, i to kod žena i djece. Iako je Rafinerija INA i njeno odgovorno rukovodstvao bilo prekršajno kažnjeno sa smiješnih 150.000 kuna. Pogoni dalje rade  pod patronatom dviju država, Hrvatske i Mađarske, te je nemoguće ustvrditi je li rekonstrukcija i modernizacija pogona obavljena i je li uklonjena opasnost od zagađenjaokoliša  i uništavanja zdravlja stanovništva.

Uprava INA-e je od Europske komisije zatražila produženje procesa prilagodbe i rekonstrukcije pogona d 2017.godine. To su u INA-i i potvrdili, te u dopisu Službe za odnose s javnošću odgovaraju da je „zahvaljujući projektu razvoja rafinerijskog sustava riješeno je 85% problema emisije onečišćujućih tvari u zrak. Također, u tijeku je i projekt unapređenja sustava obrade otpadnih voda čijom će se realizacijom izvan funkcije staviti najkritičniji ispust  i time dodatno unaprijediti kvalitetu otpadnih voda. Proces ishođenja IPPC licenci (okolišne dozvole) je u tijeku za četiri lokacije INA, d.d. Što se tiče inspekcija, možemo vas obavijestiti da INA konstantno surađuje i komunicira s inspektoratom i ostalim državnim institucijama, te će to činiti i ubuduće. Godišnje se u rafineriji  Sisak obavi 10-12 inspekcijskih nadzora iz područja zaštite okoliša, uključivo i zaštitu voda, a ovisno o zahtjevu i više. Zadnji inspekcijski nalaz datira iz rujna.“ No, Sisčani o tome nisu obavješteni, te je svako curenje neugodnog mirisa iz rafinerije uzrok za njihov strah i protese.

Slavonski Brod: hoće li stanovništvo grada na Savi, preko puta Bosanskog Broda postati ekološke izbjeglice? Od kako su bosansku rafineriju nafte kupili Rusi, u pogonima se prerađuje nafta koja sadrži visoke doze benzena i sumpora. Nažalost, stanovništvo o tome nije bilo obaviješteno, iako je međusobno informiranje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine obaveza koju su obje države preuzele potpisujući ESPO konvenciju (procjena utjecaja na okoliš preko državnih granica). Povećava se broj oboljeli od karcinoma pluća u  naseljima u krugu od pet kilometara od dosega bosanske rafinerije. Sve što se poduzima za sprječavanje daljeg trovanja stanovništva, jesu nove studije procjena utjecaja na okoliš i službeni demanti da zagađenje uopće i postoji.

Zaključak „Studije procjene mogućeg utjecaja ekoloških čimbenika na zdravstveno stanje stanovništva Brodsko-posavske županije“ ,koja obuhvaća period od 2009. do 2011.godine kaže: „Iz svega ranije navedenog nije moguće razvoj opisivanih entiteta bolesti u ovome vremenskom razdoblju povezati sa djelovanjem rafinerije u susjednoj državi koja je započela s radom u studenom 2008. godine. Rezultati dobiveni ispitivanjem i statističkim testiranjem pobola i smrtnosti u Slavonskom Brodu više učinci rata na promatrano pučanstvo i nedovoljno jasno istraženog djelovanja artiljerijskih oruđa s osiromašenim uranom i ostalim slično neistraženim čimbenicima“. Tabela iz Službe za kronične nezarazne bolesti ne pokazuje alarmantno povećanje smrtonosnih bolesti izazvanih zagađenjem, niti oscilacije od prosjeka broja tih oboljenja u Hrvatskoj.  

NAžalost ni ministar okoliša ne razumije problematiku, pa je svojom izjavom da emisije sumporovodika koje truju Brođane, nisu opasne po život ali znatno utječu na kvalitetu života.

Korporacija Pliva: po rezultatima analize Instituta Ruđer Bošković,u otpadnim vodama koje se ispuštaju iz pogona, nalaze se višestruko uvećane doze  kemikalija i antibiotika, koje nepobitno predstavljaju opasnost po ekosustav i zdravlje stanovništva. Iako Plivi i Kvascu vodopravna inspekcija već  prije godinu dana naredila sanaciju spornog potoka, korporacija to odbija, trujući već 30 godina okolno područje.

Svakako da će se ovakva  korporacija pravdati u javnosti i negirati svoj negativni utjecaj na okoliš, ali je studija napravljena u sklopu NATO-ova programa “Znanost za mir” iz prosinca 2010. izređane u partnerstvu Norveškog instituta za ispitivanje voda (NIVA) i Instituta Ruđer Bošković (IRB) na osnovi mjerenja razina kemijskih zagađenja u vodama Save u godinama od 2006. do ,  2008.godine pokazala veliku količinu antibiotika. Dr.Franjo Plavšić iz Hrvatsko zavoda za toksikologiju ne smatra da su antibiotici zdravstveno opasni, nego su opasne bakterije koje postaju otporne na antibiotike. Za te antibiotike u spomenutoj  studiji zaključuje se da tolika koncentracija ne može biti posljedica pukog ispuštanja zagrebačkih otpadnih voda, nego je riječ o “bitnom utjecaju proizvodnih pogona, smještenih nekoliko kilometara uzvodno od Zagreba”. Iako dokument Plivu ne navodi poimence, jedina takva tvornica ondje jest ona Plivina.

Karlovačka pivovara: još je svježe sjećanje na ekocid kojeg je izazvala Karlovačka pivovara, ispuštajući svoje otpadne emisije u tuđe vrtove, sve dok to zagađenje nije ubilo jednog građanina i njegovog psa, dok su mirno šetali uz potok. Inspekcije su kaznile Karlovačku pivovaru, utužena uprava je morala isplatiti odštetu obitelji ubijenog. Iako je Karlovačka pivovara dokazano opasan pogon, javnost nema uvida u njen rad. Čak i nadležno ministarstvo okoliša „poštuje“ tajnost proizvodnje, što je dokazalo izdavajući toj korporaciji Rješenje o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša sa klauzulom „odobrenja tajnosti podataka u dijelu proizvodnih kapaciteta“. 

Plomin: aktualni problemi dokazali su otvoreno i konkretno poništavanje građanskog prava na referendum Istrijana o planovima nastavka razvoja hidrocentrale na ugljen, iako još uvijek nije raščišćen radioaktivni otpad Plomina 1. 

Beneton Osijek: pogon bojaonice tekstila korporacije Beneton preseljava se na istok Balkana, izvan područja koja su obuhvaćena europskom legislativom o zaštiti okoliša.  Iako je pravilo korporacije „tajnovitost“ poslovanja, zbog upornosti ribiča koji su pronalazili uginulu ribu, inspekcija zaštite okoliša prekršajno ih  kaznila Beneton zbog ispuštanja otpadnih voda zasićenih opasnim kemikalijama u bajer i rijeku Dravu. Međutim, iseljavanje tako opasnog pogona nitko ne kontrolira, pa je pitanje što će sve ispustiti u okoliš prije nego što zauvijek zaustave rad bojaonice. 

Mnoga su napuštena industrijska postrojenja izvori zagađenja i smrtne opasnosti po stanovništvo i ekosustav. Nazivi  Vranjic ili Kašteli, Salonit, Obrovac, gdje stanovništvo trpi bolesti poput azbestoze, leukemije, karcinoma, postali su sinonimi za kronične ekološke crne točke u Hrvatskoj, za čija rješenja država i lokalna samouprava se sve slabije brine.

Kad se analizira geneza stvaranja ekoloških crnih točaka u Hrvatskoj i njihovih neuspješnih sanacija, pokazuje se da pozitivnih rezultata nema, ili su vrlo mali na onim lokacijama gdje stanovništvo dugoročno prosvjeduje. S druge strane , vidljivo je da su samo manje grupe građanskih inicijativa zabrinuti za zdravlje i stanje ekosustava. Njihova ekološka pobuna  je rezultat njihove malo više razine ekološke svijetsi, nego što je imaju većina građana i građanki Hrvatske. 

Uglavnom, u ovakvim (već) patološkim stanjima za prosvjede je prekasno. Naime, bitna karika u prevetivnim aktivnostima je preskočena: ugroženo stanovništvo nitko nije na vrijeme upozorio da ima zakonsko i ustavno pravo na sudjelovanje u donošenju odluka o bilo kakvim radnjama i poslovima koje će u budućnosti ugrožavati njihovo zdravlje i njihovu životnu sredinu. 

BLOKADA U KOMUNIKACIJSKOM KANALU

Kompleksan je odgovor na pitanje zašto  Hrvati i Hrvatice, naročito mladi,  nisu odgovorni  prema svojem okolišu . Dio odgovora je  da se njihova nezainteresiranost za ekološke probleme i zakašnjela reakcija kada se pokažu posljedice, temelji se na neizgrađenoj komunikaciji između socijalnih ,ekonomskih i politički sektora.  Sustav zaštite okoliša već je godinama decentraliziran, župani i gradonačelnici dobili su ovlasti za traženje i trošenje novaca iz  proračunskih i europskih fondova, mogućnost odlučivanja i odabira investitora. Ali, preuzeli su i odgovornost točnog i pravovremenog informiranja javnosti o svim planovima djelovanja na okoliš, naročito kroz gospodarsku i poljoprivrednu djelatnost. 

Obaveze svake županije i grada jest izrada Programa zaštite okoliša i izrada Izvješća o stanju okoliša po županijama. U Program moraju biti uključene i edukativne i informativne aktivnosti kako bi se stanovništvo na vrijeme uključilo u odlučivanje o pitanjima okoliša. Upravo je problem u provedbi tih aktivnosti, jer se javne rasprave i javni uvidi provode tako da javnost niti ne zna za njih.

Informatizacijom i uvođenjem „e-ureda“ lokalne samouporave su dobile obaveze da svoj rad, planove, programe i slično objavljuju na internetu. Iako rezultati istraživanja Gfk koje je provedeno u ožujku 2012.godine, pokazuju da je 63% internet korisnika i korisnica iznad 15 godina a čak 96% su mladi ljudi između 15 i 24 godine, najviše se internet koristi radi zabave i komunikacije na društvenim mrežama, a za informiranje „brze“ vijesti na news portalima.

 Zato je isključivo internetsko informiranje javnosti o  pitanjima zaštite okoliša i intervencijama u prostor koje će se direktno doticat ljudskog zdravlja i stanja ekosustava, totalni promašaj.  Problem je i to što se ni lokalna administracija ne služi informacijama koje se objavljuju na intrnetu. Zato se događa  da zastarjeli  dokumenti, poput Plana zaštite okoliša Zagrebačke županije, iz 2003.godine,  još uvijek stoji na njihovoj web stranici, služeći javnosti kao neobnovljena i netočna informacija.

Na radionicama za provedbu EU Direktive za izdavanje objedinjenih uvjeta zaštite okoliša za industrijska postrojenja (IPPC Direktiva), održanim tijekom 2012.godine u svim županijama u Hrvatskoj, predstavnice Osječko-baranjske županije -Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša naglasile su veliki problem kako zaintersirati javnost za javni uvid procjene utjecaja na okoliš za izgradnju svinjogojskih farmi u Baranji.  Lokalne vlasti u općinama uopće ne obavještavaju stanovništvo o mogućnostima davanje primjedbi. Posljedice toga bit će vidljive kada stanovništvo zaključi da im novoizgrađena farma svinja smrdi, pa će početi sa peticijama i prosvjedima za njeno zatvaranje.

Lokalnoj samoupravi, odnosno trenutnoj političkoj opciji u bilo kojem području Hrvatske, interes je zadržati poziciju barem četiri (4) godine. U tom periodu važno je samo „namaknuti“ novac, ne birajući  investitore, niti se građanima i građankama ima vremena dijeliti informacija.  Često se  dopušta dolazak  neprovjerenih profiterskih investitora opravdavajući  ih pred stanovništvom kao „greenfield“ ulagače. Svakako da se događa i korupcija, izrada lažnih ili formalnih studija utjecaja na okoliš, izdavanje građevinske i druge dokumentacije i dozvola bez pokrića i slično. Pogotovo su to slučajevi u gradnji pogona za gospodarenje otpadom, odnosno deponija za odlaganje komunalnog smeća, postrojenja za pretovar nafte, plina, ugljena, pogona za doradu umjetnog gnojiva, spalionica kemijskog i opasnog otpada.

Slučaj Arvi:  tvrtka Arvi iz Litve , vlasnica  Azotare Pančevo i talijanske Adriatice Spa, htjela je u Poduzetničkoj zoni Osijek graditi pogon za miješanje komponenti za umjetno gnojivo. U tijeku izrade dokumenata pokazalo se da je vlasnik ovih sestrinskih tvtki, osoba koja je kažnjavana i protjerana iz Srbije zbog tehnologije proizvodnje na način ugrožavanja zdravlja osoba u pogonima i  teškog zagađenja okoliša. Tek kada je priča protresla novine i medije, lokalna samouprava je prekinula pregovore sa kriminalcima.   

OBRAZOVANJE ZA OKOLIŠ I ODRŽIVI RAZVOJ

Vrlo lako je moguće da mladež koja promatra i sluša sve nevolje odraslih, razvije negativan odnos prema okolišu, kao revolt i zamjensku agresiju usmjerenu na nedodirljivog „neprijatelja“ zagađivača. U recesiji, osuđeni na besposličarenje i besparicu, otupili su na problem zagađenja okoliša i uništavanja prirode, i većina njih na svoju životnu okolinu djeluje agresivno i destruktivno.Drugi uzroci mogu biti povezani sa sve većim padom standarda, kada ljudi ne mogu pratiti trendove zdravlja, nametnute od „show“ industrije wellnes-happy generacije. U Hrvatskoj je ta nezainteresiranost veliki problme, jer niska ekološka svijest u mladih ljudi stvara etičke probleme u njihovom daljem razvoju i socijalnom uključivanju. 

Za razliku od Hrvatske, u svijetu je ekološka aktivnost mladih povezana sa njihovom borbom za pravdu i mir, što se najbolje vidjelo u ovogodišnjim prosvjedima pod nazivom Occupy Movement.

U mnogome su ovakvom stanju doprinijele i ekološke udruge. Predsjednik  Riječkog ekološkog pokreta nedavno je izazvao buru negodovanja među grupom elitnih eko-udruga, optuživši ih  da se one uopće ne bave zaštitom okoliša nego „prvenstveno služe da svojem članstvu osiguraju radna mjesta.Isto tako dobro razmatraju s kojom akcijom će se kome i kada zamjeriti, ujedno služeći određenim političkim strujama.“

ULOGA EKO-UDRUGA

Iz državnog proračuna, domaćih zaklada i fondova, gospodarstva, europskih fondova i drugih stranih fondacija u ekološku civilnu scenu, preko projekata u Hrvatsku ulaze doslovno milijarde eura i dolara. Većina projekata jesu isključivo edukativni, namijenjeni stanovništvu za jačanje kvalitete odnosa prema okolišu.

Ekološke i „zelene“ udruge  90% svojih  projekata baziraju na edukaciji stanovništva te provedbi principa održivog razvoja, što podrazumijeva kvalitetu života i zdravlje. Nažalost ne postoje jedinstvene baze podataka po županijama niti na nacionalnoj razini koje prikazuju ukupne novčane iznose novaca kojima se financira „zelenu“ scenu. Tako se ne može ocijeniti kvaliteta i korelacija sa ciljevima  mnogobrojnih  projekata edukacije  stanovništva u ekološkom smjeru. Bez obzira što se udruge slove kao nezavisne, iza javne scene su jasno opredieljenje prema svom izvoru financiranja i lokalnoj vlasti, jer o toj komunikaciji ovisi njihov opstanak. 

No, ima i slučajeva kada je bolje da se glas eko-aktivista ni ne čuje, jer u svojim redovima prečesto imaju neinformirane bukače, koji radi vlastite promidžbe plaše ionako zbunjeno stanovništvo.

Eko Kvarner,Vjeran Piršić : u jednom medijskom istupu  Piršić je priznao da mu je prije nekoliko godina silno trebala neka snažna, apokaliptična izjava kako bi uplašio narod da će mu djeca stradati od eksplozije LNG plina. Priopćili su javnosti  da“ jedan LNG brod (ukapljani plin) prevozi energiju 30 atomskih bombi bačenih na Hirošimu, te su ti brodovi putujuće bombe i treba ih otjerati izvan dometa naše obale i otoka. Pozvao je javnost da pogleda Holywoodski proizvod-neki besmisleni film katastrofe, pa da vide što ih čeka. Poplašio je i ribare, izjavom da će LNG tehnologija hladiti cijeli Kvarnerski zaljev  i zbog čega će nam umrijeti srdela. Logično, ekolozi su se dobro zabavljali gledajući kako se problem LGN terminala dobro zakuhao, a kad je u problem umješala prste međunarodna zajednica, povukli su se ostavivši isprepadano lokalno stanovništvo. 

Umjesto da ekološke udruge pozovu ljude da redovito prate gospodarske aktivnosti svoje lokalne samouprave, kako bi koristili ono što im propisuje Arhuska konvencija, one sve više iritiraju i medije i javnost

OBRAZOVANJE ZA ODRŽI RAZVOJ

 (CITAT: 'Održivi razvitak ostvaruje ravnotežu između zahtjeva za unapređivanjem kakvoće života..., ostvarivanjem socijalne dobrobiti i mira za sve ... te zahtjeva za očuvanje sastavnica okoliša kao prirodnog dobra o kojima ovise i sadašnja i buduće generacije. Poštivanje načela demokracije, ravnopravnosti spolova, socijalne pravde i solidarnosti, zakonitosti, poštivanje prava čovjeka te očuvanje prirodnih dobara, kulturne baštine i čovjekova okoliša pridonose očuvanju Zemlje za održavanje života u svoj svojoj raznolikosti. Na taj se način održivi razvitak ostvaruje kroz dinamično gospodarstvo s punom zaposlenošću, ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju, visok stupanj obrazovanosti građana, visok stupanj zaštite zdravlja i očuvanje okoliša. Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, veljača 2009.)

Iako je, po Strategiji održivog razvoja Republike Hrvatske, obrazovanje za održivi razvoj i njegovo postepeno uvođenje u nacionalni sustav obrazovanja zacrtano u period od slijedećih nekoliko godina, država uopće ne radi na provedbi, nego se to važno područje drži kao inzvaninstitucionalna aktivnost u sklopu programa Eko škola, kojeg vodi udruga Lijepa naša, kroz program Zaklada za odgoj i obrazovanje za okoliš (Foundation for Environmental Education - FEE)  Vijeća Europe. U programu sudjeluje preko 300 osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i dječjih vrtića iz Hrvatske.No, to su dobrovoljne aktivnosti koje samo djelomično i u malom postotku utječu na percepciju okoliša kod građana i građanki i razumijevanje potrebe njegove zaštite

 No, Hrvatska ima vrlo uhodan sustav zaštite okoliša koji se godinama bogato financira. Većina stanovništa o tome nema pojma, jer informacije na kapaljku dolaze u javnost, kroz medije, uglavnom.

Sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj ustanovljen je 1990.godine osnivanjem  Ministarstva zaštite okoliša,prostornog uređenja i graditeljstva. Od 1991. do 1995.godine u ratnom i poslijeratnom periodu, zaštita okoliša nije igrala nikakvu ulogu , iako je grupa europskih promatrača napisala izvještaj koji govori o teškim zagađenjima okoliša u Hrvatskoj,kao posljedicama „ratnih djelovanja i upotrebe raznih vojnih sredstava“. Nekoliko godina kasnije te nalaze potvrdilo je istraživanje Zavoda za javno zdravstvo.

 Tek od 1996.godine, pod utjecajem međunarodne političke i civilne scene i fondacija koje su u Hrvatsku dolazile za vrijeme rata te počele novčano pomagati udruge i društva, ojačao je građanski interes za zaštitu okoliša.

Godine 2005. počeo je tako zvani proces „decentralizirane“ zaštite okoliša, koji je većinu prava i odgovornosti dao lokalnim samoupravama. Iste je godine počelo i  usklađivanja nacionalne legislative iz područja zaštite okoliša i zaštite prirode  sa EU propisima, a u procesu priprema Hrvatske za ulazak u EU.

U periodu od 1994.godine do početka pregovora za ulazak u EU, za Hrvatsku je stupilo na snagu oko 200 direktiva vezanih za zaštitu okoliša, očuvanje prirode, energetiku i gospodarenje otpadom. Jedna od najvažnijih, čija primjena dokazuje stupanj odgovorne demokracije, jest Arhuska konvencija- Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša. Od 1998.godine, kad je Hrvatska postala članicom konvencije, pa do ljeta 2007.godine, kada je ista stupila na snagu , provedeno je stotine projekta kroz koje  se javnost, stanovništvo, građani i građanke, te posebno mladi naraštaji u školama, educiralo kako ,kada i zašto biti aktivan/aktivna u području zaštite okoliša.   

ULAGANJE U OKOLIŠ

Krajem 2007.godine državna vlast je procijenila  da će do kraja prilagođavanja Poglavlju 27-Okoliš Hrvatska u zaštitu okoliša utrošiti više od 11 milijardi eura.

Početkom 2012.godine , iz službenih izvora Ministarstva zaštite okoliša i prirode doznalo se da će trebati samo za izravna ulaganja  oko 10,5 milijardi eura: 3,5 milijarde eura za izgradnju odvodnje i sustava obrade otpadnih voda, 1,7 milijardi na vodoopskrbu,  2 milijarde na gospodarenje otpadom , 2,5 milijardi u zaštitu zraka i smanjivanje industrijskih onečišćenja te usklađivanje s europskom IPPC-direktivom, koja obuhvaća integralnu kontrolu i zaštitu od zagađenja, a ostatak na zaštitu prirode, monitoring i druge nužne investicije. Za neizravna ulaganja (jačanje administrativnih kapaciteta i slično) troškovnik nije završen.

Najnovije informacije iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode govore da je za  pripremu 16 projekata poboljšanja sustava vodoopskrbe i upravljanja otpadnim vodama iz  Strukturnih fondova EU nedavno odobreno 7,7 milijuna eura. Sporazum o novcu potpisan je u listopadu ove godine, u Zagrebu, na potpisavanju su bili su Paul Vandoren, šef delegacije EU u Hrvatskoj, te ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović i poljoprivrede  Tihomir Jakovina.

U ostalim državama EU i „zapadnog“ svijeta, ulaganje u zaštitu okoliša je ogromno. No, nisu u pitanju samo novci, nego i trajni, permanentni odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj. Hrvatska za svojih dvadest godina postojanja nije  modernizirala niti reformirala institucionalni obrazovni sustav, pa se mlade generacije još ne mogu obrazovati u područjima poput ekologije, zaštite okoliša, ekološke poljoprivrede i slično. Te predmete uče u sklopu drugih predmeta u osnovnim, srednjim školama ,na veleučilištima i na fakultetima.

Ukoliko se netko želi obrazovati isključivo u tim smjerovima, prisiljen je otići u inozemstvo. Za takav poduhvat malo obitelji u Hrvatskoj ima financijskih mogućnosti.  Tako se sve češće događa da uvozimo strane konzultante koji nam provode politiku zaštite okoliaš i „educiraju“ za svoje plaće, a nama je ekološka svijest  sve niža. 

Sukladno Povelji o unapređenju zdravlja iz Ottawe 1986. godine, temeljni uvjeti za zdravlje jesu mir, dom, obrazovanje, hrana, prihodi, stabilni ekosustav, dodatna sredstva, socijalna pravda i jednakost i, složit će se svi, jednako vrijede i danas. Stoga, ako se ugrozi, povrijedi, onemogući ili uskrati bilo koji od tih čimbenika, čovjek prestaje biti zdrav ili postaje bolestan. Nije bez razloga naveden i k tome istaknut i stabilan ekosustav. Njegovim narušavanjem rušimo svoj preduvjet za zdrav i sretan život.

Tekst je objavljen u Banka magazinu, tiskano izdanje za prosinac 2012.