Šverc životinjama u Schengenskoj zoni

Istraživačka priča Ljiljanke Mitoš Svoboda je nastala uz potporu Danske mreže za istraživačko novinarstvo SCOOP. SCOOP ne snosi odgovornost za sadržaj i komentare iznesene u tekstu.

Napomena uz priču: obzirom na vrstu teme, u priči su, na zahtjev nekih sugovornika izostavljena imena, podaci, lokacije i termini koji bi mogli utjecati na rad službi koji prate krijumčarenje zaštićenim vrstama, te se spominju samo opisno.

CITES-što, kako, zašto 

Radi sprječavanja ilegalne trgovine zaštićenim životinjama i biljkama, Hrvatska je,zajedno sa Makedonijom i Slovenijom, potpisala sporazum CITES, uključivši se u lov na svjetske švercere ugroženim vrstama divlje flore i faune. CITES je do danas potpisalo 175 država, a među posljednjima su to učinile Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija. 

Uz sav trud koji se ulaže u državnu administraciju, ipak je još uvijek „slaba karika“ i područje neodgovornosti i neznanja unutar veterinarske inspekcije koja je u nadležnosti ministarstva poljoprivrede. Naime, na njihovom popisu za izdavanje veterinarskih certifikata za izvoz životinjskih vrsta, pronalaze se i ugrožene vrste, koje već štiti CITES (Popis veterinarskih certfikata iz Narodnih novina, NN 137/08, 97/09). Hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede dokaz je tvrdnji s početka teksta o preklapanju ovlasti u području vodnog gospodarstva, šumarstva i lovstva, te najslabije odgovornosti prema provedbi nacionalnih i međunarodnih propisa o zaštiti prirode, bioraznolikosti i zaštiti životinja.

U rujnu 2000. godine nekoliko djelatnika i djelatnica tadašnjeg hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša prvi puta se susrelo sa CITES obavezama. Radilo se o pokušaju prodaje privatnom cirkusu Gartner dvaju slonova smještenih u ZOO vrtu na Brijunima, te njihov odvoz sa otoka i iz Hrvatske. Iste godine je tadašnji ministar okoliša Božo Kovačević potpisao u ime Hrvatske pristupnicu CITES-u, Konvenciji o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune (Convention on International Trade in Endengered Species of wild Fauna and Flora). Cijeli je trgovinski poduhvat sa slonovima pao u vodu, iako je jedna od službenica Ministarstva ipak pokušala falsificirati dokumente za odvoz i prodaju slonova sa Brijuna. Slonovi su ostali doživotno u svom prostoru na otoku, na kojeg su kao poklon Indije Jugoslaviji bili doseljeni prije tridesetak godina. Privatni vlasnik cirkusa ostao je bez „robe“ i avansa od 6.000 tadašnjih njemačkih maraka. Državna službenica nije sankcionirana, nego je još dugo godina radila na projektima očuvanja prirode. CITES djeluje kao sustav kontrole međunarodne trgovine divljim vrstma životinja i biljaka, a uglavnom se sastoji od održavanja kontrole dozvola za izvoz, provoz i uvoz zaštićenih vrsta i njihovih proizvoda kroz određenu državu. Na početku teksta Konvencije piše:

„Uviđajući da su divlje životinje i biljke u svojim mnogostrukim izvanrednim i raznovrsnim oblicima nezamjenjivi dio zemljinih prirodnih sustava koji je potrebno štititi za ovu i za buduće generacije, svjesne stalnorastuće vrijednosti divljih životinja i biljaka, s estetskog, znanstvenog, kulturnog, rekreacijskog i gospodarskog stajališta, uviđajući da narodi i države jesu i moraju biti najbolji zaštitnici vlastitih divljih životinja i biljaka, uviđajući, da je međunarodna suradnja izuzetno važna za zaštitu određenih vrsta divljih životinja i biljaka od prekomjernog iskorištavanja putem međunarodne trgovine - potvrđuje se Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES)“.

NA CITES-ovom popisu ima više od 30.000 zaštićenih i ugroženih vrsta. To nije stalan broj jer se putem Tajništva CITES-a države članice konzultiraju i sve češće dodaju na popis nove vrste.

Hrvatska i CITES-propisi, zakoni, povjerenstvo

Posljedice navika mijenjanja propisa u „hitnom“ postupku, preklapanje nadležnosti, raspršenost odgovornosti među različitim sektorima i ministarstvima, neostvarivanje uvjeta na terenu za provedbu vlastitih, a kamoli europskih propisa u zaštiti prirode, naročito u periodima izmjene političkih funkcija, predstavlja kronični problem u državnoj administraciji u Hrvatskoj. Takvo se stanje preslikava i u provedbu CITES-a.

Nadležnosti odobravanja izvoznih, uvoznih i provoznih dozvola za vrste sa CITES – popisa su raspršene između Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Uprave za zaštitu prirode i Državnog zavoda za zaštitu prirode, Ministarstva poljoprivrede-Uprave za veterinarstvo i Odjela za lovstvo, i odjela Veterinarske inspekcije. Od 2003. godine postoji i Povjerenstvo za provedbu CITES konvencije koje sudjeluje u monitoringu provedbe CITES-a, kao savjetodavno „tijelo“ više u lancu zaštite prirode i bioraznolikosti. Ministarstvo kulture a od siječnja 2012. godine Ministarstvo zaštite okoliša i prirode dužno je slati izvještaj o provedbi CITES-a u Hrvatskoj.

Podaci o kontakt službenicima iz nadležnog i znanstvenog tijela (CITES SA) i provedbenih tijela (inspekcija, carina, veterinarska i fitosanitarna inspekcija) iz Hrvatske redovito se ažuriraju i na EU-TWIX mreži, koja zbog osjetljivosti tematike nije otvorena za širu javnost.

Uz sav trud koji se ulaže u državnu administraciju, ipak je još uvijek „slaba karika“ i područje neodgovornosti i neznanja unutar veterinarske inspekcije koja je u nadležnosti ministarstva poljoprivrede. Naime, na njihovom popisu za izdavanje veterinarskih certifikata za izvoz životinjskih vrsta, pronalaze se i ugrožene vrste, koje već štiti CITES (Popis veterinarskih certfikata iz Narodnih novina, NN 137/08, 97/09). Hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede dokaz je tvrdnji s početka teksta o preklapanju ovlasti u području vodnog gospodarstva, šumarstva i lovstva, te najslabije odgovornosti prema provedbi nacionalnih i međunarodnih propisa o zaštiti prirode, bioraznolikosti i zaštiti životinja.

U razdoblju pretpristupnih pregovara Hrvatske i EU, od 2007. do 2009. godine trajala je pojačana edukacija državnih službenika i službenica o CITES-u. Bili su to prekogranični projekti ministarstava kulture i zaštite okoliša, financirani iz vlade Nizozemske. Uz spomenuta dva ministarstva u edukaciju su bili uključeni i predstavnici i predstavnice iz ministarstava poljoprivrede, unutarnjih poslova, inspektori i carinici. U 2010. godini održana je TAIEX radionica na temu zaštite životinja u zoološkim vrtovima, koja je pokrivala CITES problematiku. Iste godine je pet inspektora zaštite prirode sudjelovalo na edukaciji u sklopu projekta COAST kojeg financira UNDP. Također, predstavnici i predstavnice iz hrvatske državne administracije od 2011. godine sudjeluju kao promatrači na Odborima Europske komisije za trgovinu divljim vrstama (Committee on Trade in Wild Fauna and Flora, Scientific Review Group, Enforcement Group).

Evidenciju kršenja CITES-a vode inspekcija zaštite prirode i Carinska uprava. Tako je u 2010. godini zaplijenjeno gotovo 7.000 jedinki sa CITES liste, u vrijednosti od 361.000 kn, a 2011. godine oko 1.300 jedinki, u vrijednosti od 552.000 kn. Naplaćene su kazne u ukupnom iznosu od 219.000 kn (2010.) i 333.000 kn (2011.). Najveći broj vrsta su ptice i kornjače čančare. U 2010. godini zaplijenjeno je čak 989 mrtvih i samo 76 živih ptica, na graničnim prijelazima prema Bosni i Hercegovini, Gradiška i Jasenovac. Godinu dana kasnije, broj zaplijenjenih ptica smanjio se na 256 komada mrtvih jedinki, koje su pronađene na graničnom prijelazu prema Crnoj Gori.

Hrvatska, EU i SchengenHrvatska će nakon lipnja 2013. godine početi s prilagodbom Schengenskim pravilima carine i granične kontrole prema susjednim državama Srbiji i Bosni i Hercegovini. U slijedeće dvije godine mora zadovolji standarde Schengena na ukupno 1.370 kilometara kopnene granice i postati čuvarica vanjskih granica Europske unije. Za to će imati na raspolaganju oko 130 milijuna eura iz EU fondova. No, Hrvatska već 20 godina ima vrlo mekane granice prema susjednim državama, naročito Bosni i Hercegovini, kroz koje prolaze razne krijumčarske rute i putevi droge, trgovine ljudima, oružjem i slično.

Od mnogih graničnih prelaza prema susjednim državama, Hrvatska će moći zadržati samo četiri na kojima će raditi carinska služba sa fito – saniteskom inspekcijom: Bajakovo (Srbija), Stara Gradiška, Metković 2 (Bosna i Hercegovina) i Karasovići (Crna Gora). U dolini Neretve na graničnom prijelazu Metković 2 uspostavlja se najjača utvrda buduće schengenske granice Europske unije prema Bosni i Hercegovini, jer su to ujedno i „vrata“ prema Jadranskom moru. Istovremeno se bosansko – hercegovačka granica na sjeveru „učvršćuje“ sa najmodernijim cestovnim graničnim prijelazom Gradiška. Na ta dva prijelaza postavit će se visoko standardizirana skenersko – radarska oprema za sav transport iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije ulazi u Europsku uniju. Na njima će se obavljati i kontrola provedbe CITES-a. Međutim, najnoviji pregovori između EU, hrvatskih i bosansko – hercegovačkih vlasti vjerojatno će rezultirati s osposobljavanjem još dva granična prijelaza sa veterinarskom i CITES kontrolom, od kojih će jedan biti već postojeći u Županji.

Prilikom posjeta graničnoj postaji Županja, voditelj Carinske ispostave Đuro Vincetić objasnio je da ovaj granični prijelaz ostaje samo za cestovni putnički promet. Carinska i granična kontrola proširit će se na vodenu granicu na Savi kod Županje, gdje će je kontrolirati četiri broda neovisne Službe za suzbijanje krijumčarenja.

Voditelj Vincetić rekao je da carinski službenici i službenice redovno prolaze obavezne edukacijske seminare o primjeni CITES-a, prateći na taj način kretanja i događanja oko međunarodne trgovine zaštićenim i ugroženim vrstama. Radi što boljeg praćenja Ministarstvo unutrašnjih poslova je kroz hrvatsko – nizozemski projekt štampao 2.500 primjeraka priručnika „Prekogranični promet i trgovina zaštićenim vrstama i CITES konvencija“. „Hrvatska je time postala jedna od rijetkih država koja ima detaljan priručnik za postupanje nadležnih službi, jer, mora se priznati, najveću ulogu u samoj provedbi Konvencije o prekograničnoj trgovini zaštićenim i ugroženim vrstama imaju upravo carinske i granične službe“, rekao je na kraju posjete Đuro Vincetić.

Rušćica i još četiri azila

Primjena CITES konvencije zahtjeva od Hrvatske osiguranje smještaja za životinjske vrste oduzete krijumčarima, uključujući karantene, privremeni i trajni smještaj, te objekt koji zadovoljava standarde za spremanje mrtvih životinja. Hrvatska ne planira uložiti novce u izgradnju kvalitetnih prihvatilišta, karantene i edukacijskog centra za oduzete krijumčarene životinje u blizini carinskih i graničnih prijelaza na budućoj Schengenskoj granici, poput onakovog kakavog su Poljaci izgradli u Zamosc Zoological Garden, nego koristi postojeće privatne kapacitete.

Hrvatska je počela osnivanjem prihvatnih centara od 2003. godine, kojih je trenutno pet: Sokolarski centar iz Šibenika koji skrbi o pticama grabljivicama, Istraživačko – edukacijski centar za zaštitu prirode Eko – centar Caput Insulae – Beli (ECCIB) iz Belog skrbi o pticama iz potporodice strvinara, AWAP – Udruga za zaštitu divljih životinja iz Zagreba skrbi o pticama i malim sisavcima, Morski obrazovni centar (MOC) iz Pule, skrbi o morskim kornjačama, te Centar za zbrinjavanje zaštićenih životinja Ruščica.

Jedan od pionira – boraca protiv krijumčarenja zaštićenih vrsta, viši inspektor specijalist Željko Vuković, inicijator je za osnivanje centara za skrb o strogo zaštićenim i zaštićenim vrstama životinja, koje su oduzete krijumčarima ili su žrtve bilo kojeg načina kršenja CITES konvencije. Zahvaljujući njegovoj pomoći, otvoren je centar „Ruščica“ koji udomljava zaplijenjene i oduzete životinje,a pokriva četiri slavonsko – baranjske županije. Prema Rušćici gravitiraju svi problematični granični prelazi sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. U Centar se primaju ozlijeđene i iscrpljene životinje koje ne mogu preživjeti u prirodi, egzotični kućni ljubimci o kojima se vlasnici više ne žele ili ne mogu brinuti, nelegalno držane zaštićene životinje i krijumčarene životinje oduzete na carini. Među zbrinutim životinjama svake godine se nađe i određen broj roda upucanih ili ozlijeđenih od lovaca, i onesposobljenih za let u tople krajeve.

Obzirom na položaj azila Ruščica i značaj u budućoj Schengenskoj zoni, država ne daje dovoljno novaca za brigu i održavanje oko 250 životinja smještenih u azilu, od kojih dio nikada više neće moći natrag u prirodu. Zahvaljujući entuzijazmu voditelja ovog Centra Mirka Mileca i njegove obitelji, te donacijama lokalnih poduzeća, obrtnika i posjetitelja, spašene životinje žive u sigurnom i lijepom ambijentu. U nastambama u Ruščici doživotni dom našla je i petnaestogodišnja bengalska tigrica, oduzeta cirkusu Moira, trajno traumatiziran vuk kojeg je pretukla grupa seljaka u Lici, a spasili ga planinari primjetivši na njegovu vratu „neku“ ogrlicu (vuk je bio u sustavu zaštite), medvjed oduzet jednom privatnom zoološkom vrtu u Slavoniji, sokol kojeg je pokušao prošvercati Talijan na putu iz Rumunjske, veliki piton iz kovčega nađenog u autobusu na hrvatsko – srpskoj granici... i još mnogo životinja sa CITES popisa, od kojih svaka ima svoju priču.

Ne treba posebno naglašavati da je država Hrvatska u slučaju osnivanja ovih centara iskoristila kapacitete već postojećih objekata osoba i udruga koje su iz ljubavi prema životinjama otvarali prihvatne centre u svojim dvorištima, vrtovima i posjedima. Danas se minimalno od proračunskog novca ulaže u održavanje ovih centara. Iako upravitelji dobiju godišnju apanažu za troškove, taj novac pokrpa samo neke rupe u centrima. „Nemam dostatno ni za godišnje režije, grijanje po zimi, struju i veterinarsku njegu. Radim iz ljubavi prema ovim životinjama i podrške koju mi daju prijatelji i donatori hrane “, kaže Mirko Milec iz Centra Ruščica, kojem je ove godine Ministarstvo zaštite okoliša i prirode dodijelilo punih 40.000 kuna!

Sadašnja uprava Ministarstva okoliša i zaštite prirode, kao i prethodno Ministarstvo kulture, u čijoj je nadležnosti do siječnja 2012. bila primjena CITES-a, tvrdi da su pet državnih centara za zabrinjavanje zaplijenjenih i ozlijeđenih životinja u Hrvatskoj, s kojima ministarstvo ima sklopljen ugovor, u „odličnom stanju da za smještanje, da ima dovoljno inspektora i inspektorica na terenu i da se CITES provodi na zadovoljavajući način“. Ali, tako ne misle ljudi koji su direktno uključeni u posao. Naime, složen i zahtjevan propis kao što je CITES ne može se provoditi uz samo dva inspektora za zaštitu prirode na području pet hrvatskih županija koje su granične sa Bosnom i Hercegovinom, te još samo sedam za ostale županije. Također, pet centara za zbrinjavanje zaštićenih životinja – žrtava kršenja CITES-a, ne smiju živjeti od traženja „milostinje“ od države čije prirodnog bogatstvo štite i čuvaju, niti se skrb za životinje – žrtve krijumčarenja može svesti na dobru volju i volonterski rad pojedinih veterinara, mišljenja je nekoliko volontera iz sela Rušćica, koji dolaze pomagati obitelji Mikec u radu u Centru.

Siva zona

Ilegalnim transportima preko Balkana godišnje se proveze stotine tisuća zaštićenih vrsta i njihovih proizvoda i prerađevina. Hrvatska je na vratima EU postala dio značajnog koridora krijumčarske balkanske rute iz jugoistočne Europe prema zapadu, zatim dvosmjerno prema najvećim europskim lukama poput Genove, Roterdama, Antwerpena, te dalje prema drugim kontinentima.

Od buduće čvrste granice Hrvatske prema drugim državama najviše se plaše Talijani. Oni su najveći istrebitelji ptica pjevica i močvarica i najveći problem unutar područja oko rijeke Neretve, Drave i Save. Obzirom da su im ptice poput češljugara ili lastavice ekskluzivne gastro – delicije u elitnim restoranima, čije porcije koštaju i do 400 eura, Talijani su i krijumčari. Iako Hrvatski lovački savez javno opovrgava tvrdnje da pomaže stranim lovcima pri krijumčarenju zaštićenih ptica i životinja, među lokalnim lovačkim društvima talijanski lovci i domaći krivolovci pronašli su pouzdane jatake, koji im omogućavaju lov uz upotrebu zabranjenih sredstava poput vabilica i lažnih mamaca. Najviše zabilježenih slučajeva krivolova na ptice uz upotrebu zabranjenih vabilica zabilježen je u istočnoj Hrvatskoj, između Vukovara, Vinkovaca i Županje, te u dolini Neretve u južnoj Hrvatskoj. U oba područja im lokalni kolaboracionisti za pedesetak eura nahvataju pune mreže ptica pjevica. Krijumčarenje preko graničnih prijelaza obavlja se u raznim kutijama, čarapama, posudama, automobilima kroz Bosnu, pa preko vjerskog hodočasničkog područja Međugorje prema moru i dalje duž Jadrana. Iako je to ogroman transportni trošak, očito je zarada na krijumčarenju daleko veća.

Cuvar na granici na Savi

Statistički podaci iz Carinske uprave pretpostavljaju da se zaplijeni samo do 20 % ptica u krijumčarenju. Tako proizlazi da krivolovci u Hrvatskoj godišnje ubiju milijune ptica, uz prešutno odobravanje lovačkog lobija. Talijanski lovci pokušavaju umanjiti odgovornost iskazima da kroz Hrvatsku samo prolaze. Ako im se pronađu ubijene ptice ili dijelovi divljači, trofeji i slično, carinicima daju glupe odgovore poput : nisam znao ili nisam namjerno...

Svakako bi veliku ulogu u borbi protiv krijumčara i prekršitelja CITES – a imale udruge za zaštitu prirode i životinja. Ali, u Hrvatskoj se još nije razvila kultura suradnje i zajedničkih aktivnosti ekoloških aktivista i aktivistica carinskih i graničnih službi. Aktivnosti udruga na temu CITES – a je minimalna i svodi se na jedno – dva predavanja u Zagrebu, daleko od zbivanja na terenu. Čak su i svjetske organizacije koje imaju urede u Hrvatskoj, poput WWF, nezainteresirane za organiziranje mreže „hvatača“ krijumčara ugroženih vrsta.

Na primjer, srpski su inspektori zaštite prirode, uz pomoć aktivista ornitologa iz Vojvodine prije 3 godine otkrili mrežu krivotvoritelja koji su lovcima jeftino prodavali „bjanko“ falsificirane obrasce za dokaz o poštivanju CITES – a. Baza im je bila u pograničnoj zoni rumunjsko – srpske granice, a glavna ruta kroz Hrvatsku. Jesu li imali kooperativce i među lovcima u Hrvatskoj, nije se doznalo.

U Hrvatskoj su lovci poseban slučaj. Zaštićeniji su nego ugrožene vrste na CITES listi. Ima ih mnogo i financirani su i sa državnog i sa lokalnih proračuna. Na pitanje o primjeni CITES – a nitko iz Hrvatskog lovačkog saveza, (pogotovo predsjednik Đuro Dečak, inače član Povjerenstva za velike zvijeri) nije htio niti sudjelovati u razgovoru. No, glavni urednik Lovačkog lista, Ivica Stanko u telefonskom razgovoru ipak je naglasio da se Hrvatski lovački savez u cjelini dobro pripremio i kroz Međunarodnu lovačku federaciju prati najnovija događanja oko CITES – a. S druge strane, lovci nisu presretni zbog problematičnih situacija koje im je CITES nametnuo, kao što je zabrana izvoza trofeja i životinjskih proizvoda. Tako su za međunarodnu izložbu u Njemačkoj bili prisiljeni posuđivati izložbene eksponate medvjeda od rumunjskih lovaca, jer se u Rumunjskoj, bez obzira što je članica CITES – a, preparirani medvjed zakonski tretira drugačije nego u Hrvatskoj. „Lovački savez nije jedina organizacija koja zaista brzo i radikalno svoje članstvo mora prilagoditi kulturi odnosa prema životinjskim vrstama i razbiti krivolovce i švercere u svojim krugovima, ima tu i šumara lovaca ...“ smatra urednik Lovačkog vjesnika.

Primjena CITES – a svakako utječe i na trenutni zakon o lovstvu. Do nedavna su se hrvatski lovci bahato ophodili prema većini propisa o zaštiti životinja smatrajući svoj zakon o lovu jedinim pravosnažnim. Tako su u organiziranju lova za strance samostalno „organizirali“ i pečatili popratnu dokumentaciju za odvoz mesa i trojefa divljači. Sada imaju obavezu ispunjenje obrasaca o ulovu slati u Ministarstvo zaštite okoliša i prirode kako bi im se „ozakonio“ lov i ulov. Ali i nakon toga ne smiju izvoziti meso divljači ni trofeje izvana Hrvatske. Svakako da lovačka društva na lokalnoj razini mešetare i sa potvrdama i ulovljenom divljači. Na međunarodnoj razini će se i protiv takvog načina uništavanja bioraznolikosti uskoro pokrenuti međunarodna kampanja.

Jelovnici, suveniri, afodizijaci

Dio krijumčarenih zaštićenih životinjskih vrsta namijenjeni su ugostiteljstvu. Kao delicije poslužuju se u kineskim restoranima i elitnim restoranima „zatvorenog“ tipa u europskim, ali i u hrvatskim turističkim destinacijama. Teško da će se naći na javnim jelovnicima, ali za koji euro više, zabranjenu deliciju poslužit će vam ilegalno.

Kad je na gradskom smetlištu u blizini Pule, administrativnog i turističkog središta Istarske županije, usred turističke sezone pronađena poveća hrpa kornjačevinih oklopa. Istragom je potvrđeno da se u jednom od pulskih restorana za specijalne goste redovito kuhala juha od čančara, zaštićene vrste kornjača. Također je u jednom od atraktivnijih restorana u Umagu, u Istri, inspektor zaštite prirode oduzeo vlasniku zaštićenu i ugroženu vrste kornjače – glavatu želvu, koja je živjela usred restorana u malom akvariju, kao turistička atrakcija.

U gastronomskom području, EU se prema zaštićenim vrstama ponaša dvolično i priklonjeno elitizmu, tolerirajući trgovanje zaštićenim vrstama unutar svojih čvrstih granicama, ukoliki su „svi papiri u redu“.

Ksiaotong Chen Li, vlasnica lanca najpoznatijih kineskih restorana “Asia”, u Zagrebu začuđena je što hrvatski propisi štite one životinje koje u azijskim državama služe za prehranu. To otežava kombiniranje kineskih jelovnika, jer su recimo, neke školjke nedostupne, a „morski krastavac“ zaštićena vrsta. Zato se gospođa kuharica raduje skorom ulasku Hrvatske u EU, jer je uvjerena da će lakše kupovati sirovinu za pripremanje azijskih delicija unutar europskog tržišta, bez komplikacija s uvoznim dokumentima. Najpoznatija sirovina za mesnate obroke jesu-žablji krakovi.

Nedavno je na području Carinarnice Split u autu iza zadnjeg sjedala otkrivena torba sa 46,30 kilograma svježe ulovljenih žaba .Žabe su oduzete, vozač auta je dobio kaznu i prijavu. Nešto živih je pušteno a mrtve su završile u hladnjači na carini. Žabe, pohvatane u Bosni i Hercegovini bile su namjenjene ugostiteljskom tržištu na Jadranskoj obali.

Žabe su strogo zaštićene i nalaze se visoko na CITES listi. No, na jelovnicima kineskih restorana u Zagrebu i Jadranskoj obali, ali i restoranima smještenim uz parkove prirode Kopački rit ili Plitvice, nude se žablji krakovi po 60 i više kuna porcija. Većina ugostitelja nema potvrde odakle nabavlja žabe, pa je izgovor da su kupljene smrznute u supermarketima poput Bille ili Merkatora. Žabe su u Hrvatskoj zaštićene, a uzgoj je zabranjen. Oni restorani koji ih imaju na jelovniku uvežene su iz Tajlanda, koje distribuira tvrtka Jambo. Tajlnad, Indonezija i još neke azijske zemlje potpisnice su CITES – a. Imaju pro forme uzgojne farme žaba, ali većinu love u divljini i sa lažnom dokumentacijom distribuiraju na grazmljivo europsko tržište, smijući se Europljanima koji „svoje zaštićuju, ali tuđe jedu“. Stoga, kada se u Hrvatskoj nađete u restoranima u kojima se nude žablji kraci, umjesto da ih naručite, pozovite inspektora zaštite prirode.

Prema najnovijem istraživanju Europska unija iz Azije uveze 4,5 milijuna kilograma žabljih krakova. To je oko 200 milijuna žaba, po podacima koje su dobili istraživači iz Pro Wildlife organizacije. Kilogram žablji bataka (koji se trgaju sa živih žaba!) košta oko 6 eura. Dakako, osim žaba, na jelovnicima su razni puževi, kornjače, gušteri, zaštićene biljke i nusproizvodi, jaja, kavijar, iznutrice, mozak... Hvatanje i ubijanje tih ugroženih vrsta je do krajnje razine neetičko, kao i način trgovanja, bio legalan ili krijumčarski.

Osim gastronomske koristi, postoji i „suvenirska“ pozadina iskorištavanja biljnih i životinjskih vrsta, koja je pogubna za mnoge vrste koje imaju tržišno atraktivna tijela ili dijelove tijela. Lijepi i veliki leptiri ili školjke hvataju i skupljaju se za suvenire. Tropske ribice i ptice hvataju se žive za kućno držanje u kojem često nema reprodukcije. Velike su mačke (posebno tigrovi) zbog skupog krzna potisnute iz najvećeg dijela svog prirodnog rasprostranjenja, pa je istrijebljena većina populacija i podvrsta. Visoka cijena slonovskih kljova neprekidni je razlog trajnog krivolova. Nosorozi su zbog vjerovanja o afrodizijskom djelovanju konzumiranja njihovih rogova u prahu dovedeni na rub istrijebljenja. Medvjedi svih vrsta danas su pod udarom zbog tržišta njihovom žući koja, u sušenom obliku nadmašuje cijenu heroina. I tako daje, tako dalje do nevjerojatnih čovjekovih zločina nad prirodom.

Prošlo je nekoliko godina od velike afere na razini Europe, kada je modno tržište bilo preplavljeno ženskim torbicama. Modeli su bili plagijati poznatih modnih kreatora, ali je sirovina za torbice bila originalna. Međunarodnom istragom je utvrđeno da je u pitanju cijeli lanac krijumčara: sirovine za torbice – zmijska, antilopska, gušterova koža švercala se iz afričkog kontinenta, torbice su se šivale u ilegalnim mini – tvornicama u „srcu“ glavnih europskih gradova, gdje su u neljudskim uvjetima živjele i radile ilegalne emigrantice i njihova djeca iz azijskih zemalja. Torbe su na ulicama turističkih destinacija i gradova u Italiji, Francuskoj, Austriji, Hrvatskoj, Mađarskoj, prodavali ilegalci iz afričkih država zahvaćenih ratnim sukobima.

Prividno je brojnije krijumčarenje životinjskih vrsta, iako je ilegalna trgovina biljnim vrstima, na primjer drvetom cedra (za opremu elitnih sauna, wellnes prostora, za termoizolaciju) ili ljekovitih biljki poput žute lincure (vrlo ljekovita biljka, sadrži tanin, glikozide, šećer, gumu, pektin) vrlo organizirana i donosi ogromne novce.

EUROPOL

Europolove analize iz 2011.godine pokazuju da je sjedište organiziranih lopova i švercera unutar prostora pod Schengenskim sporazumom, odnosno u Europskoj Uniji. Godišnje se u svijetu uhvati krijumčarenih životinja i biljki u vrijednosti pet milijardi dolara.

Najčešće se koriste lažni dokumenti, krivotvoreno prstenje za ptice , čipovi uginulih životinja, kažu u Europolovom Odjelu za odnose s medijima. Uz korištenje falsificiranih papira i dozvola, najčešće se prokrijumčare tigrove kože, kandže i lovački trofeji s Dalekog istoka, egzotične ptice i njihova jaja iz Južne Amerike ili kornjače iz Sjeverne Afrike. Europa je ključno tržište za egzotične životinje kao što su „toucans“ papige, pauci i gmazovi. Ove vrste dolaze iz Srednje i Južna Amerike i donose ogroman profit švercerima. Na primjer, poznata papiga “ara“, ukradena iz prirodnog okoliša šuma Brazila, na mondenom europskom tržištu košta i do 1.500 eura.

Iako se Europa bori svim mogućim sredstvima protiv krijumčarenja, ipak su teško uništiva uporišta aerodromi i pristaništa brodova u Roterdamu, Amsterdamu, Hamburgu. Odatle kreće cestovna „balkanska ruta“. Praćenje krijumčarske rute je opasno, pa je teško pronaći „insidere“ i pouzdane suradnike među udrugama. Jedna od organizacija koja inače prati međunarodne transporte životinja kontrolirajući da li se poštuju zadani propisi za zaštitu životinja, Animal Angels, surađuje i na monitoringu CITES – a.

Hrvatska je, prihvaćanjem CITES – a, postala dio mreže od 188 država koje se, zajedno sa Interpolom bore protiv organiziranih krijumčara. Jedna od zajedničkih globalnih akcija Europola i Interpola bila je Operacija Rampa (2010.), a globalne i regionalne akcije razbijanja mreža ilegalnih trgovaca životinjama, uglavnom reptilima, urodila je plodom: oduzeto je tisuće životinja i proizvoda u vrijednosti više od 25 milijuna eura. Interpol okoliša kriminal program proizvodi za provedbu priručnike i vodiče za potporu agencijama širom svijeta.

Osim što je razbijen azijski (Malezija, Kina) lanac švercera, John Scanlon, glavni tajnik Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune (CITES), koji je izviještavao novinare i novinarke o rezultatima rada naglasio je da je definitivno dokazano da je krijumčarenje životinjskim vrstama „rame uz rame“ sa trgovinom oružjem i drogom. Često krijumčare zajedno. U Hrvatskoj je u vrijeme trajanja Operacija Rampa uhvaćeno gotovo 500 kornjača i 2.800 prstaca, na graničnim prijelazima prema Bosni i Hercegovini i autobusnom kolodvoru u Zagrebu.

Stanje CITES-a u BiH i Srbiji-potpisnice, realizacija

Hrvatska će u budućoj Schengenskoj zoni biti u specifičnom položaju. Iako je Bosna i Hercegovina potpisala CITES još prije tri godine, obzirom na situaciju dvovlašća (Federacija i Republika srpska) političarski sektor se ne može dogovoriti oko imenovanja osobe ili ureda za primjenu CITES – a i izdavanje dozvola za provoz ili izvoz vrsta prema Hrvatskoj. Tako je legalni promet CITES primjercima s Bosnom i Hercegovinom onemogućen. Zato je krijumčarenje na tom području toliko rašireno da se mnogi pitaju kako ga smanjiti, ako se ne može zaustaviti.

Dragan i Bogdanka Mijić iz udruge NOA iz Banja Luke, koja je karakteristična po radikalnijim pristupima u području zaštite životinja, uvjereni su da će buduća Schengenska granica biti svojevrsna šok terapija za uspavane institucije i udruge u Bosni i Hercegovini. Smatraju da je CITES dvosjekli mač, ukoliko se ukupna situacija u B i H ne sredi. „Jer, dok nema tko provoditi propise, dotle se borimo protiv ilegalnog ubijanja i krivolova. Kad se uspostavi ured za provedbu CITES – a, vrlo snažan lovački lobi, uz pomoć političkog, legalizirat će ubijanje divljih životinja u skladu sa njihovim zakonima o lovostaju i lovu“, plaše se Dragan i Bogdana. Podružnice udruge NOA u Francuskoj i Danskoj spremne su lobirati kod njihovih vlada za jači angažman u Federaciji kako bi počeo provoditi CITES, prije nego što se potpuno zatvore granice Schengen zone.

Nažalost, unutar BiH nemaju nikakove pomoći od drugih udruga, kao ni u Hrvatskoj. Po mišljenu Dragana i Bogdane Mijić, bez pritiska iz Europske komisije i Hrvatske CITES se u Bosni i Hercegovini neće još godinama provoditi, a krijumčarenje zaštićenim vrstama, u strahu od budućeg Schengena već se pomiče prema Crnoj Gori i kosovskoj granici.

Srbija je korak naprijed ka provedbi CITES – a i granični prijelaz na hrvatsko-srpskoj granici, Bajakovo, najkontroliraniji je, i najuspješniji u hvatanju krijumčara. Na tom prijelazu pali su veliki šverceri ptica, koji su iz Rumunjske i Bugarske transportirali ilegalni ulov prema Italiji. Nevladina organizacija Mladi istraživači Srbije su aktivni u Centra European Environment web radnoj grupi za CITES, uz članice: Hrvatske, Mađarske, Poljske, Rumunije, Slovačke i Ukrajine. Ministarstvo zaštite životne sredine, Državni zavod za zaštitu prirode Srbije, koji su ujedno i državna tijela zadužena za provedbu, u suradnji sa Tajništvom za CITES štampali su Priručnik za kontrolu prekograničnog prometa zaštićenim i ugroženim vrstama, sličan onome kakav ima i Hrvatska.

Kada se različite informacije i pojedini odnosi prema CITES konvenciji svedu na zajednički nazivnik, inspekciji zaštite prirode neće biti lako čuvati „granicu na Savi“ od krijumčara. Pogotovo što ni udruge za zaštitu prirode nisu previše zainteresirane za konkretnu i prekograničnu suradnju i pružanje pomoći u primjeni CITES – a.