Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo je na listi opasnih pothvata, uz novinarstvo koje razotkriva organizirani kriminal. Jer, plansko isrcpljivanje prirode, uništavanje ekosustava i života u ime grabeži i profita jest organizirani kriminal. U Hrvatskoj se okolišno novinarstvo pojavilo samo na trenutak, ali nije uspjelo opstati u mainstreamu.

srijeda, 19. listopada 2011.

Kopački rit- lovišta u zamjenu za ornitološki rezervat


Napisala:Ljiljanka Mitoš Svoboda/Nacional

 Priča je objavljena zahvaljujući podršci danske mreže za istraživačko novinarstvo SCOOP (www.i-scoop.org)


Proljeće, 2011.godine. Park prirode Kopački rit, istočna Hrvatska, područje između rijeka Drave i Dunava, uz granice sa Mađarskom i Srbijom.

Na ulazu u Park nema ptica, klepetanja krila niti glasanja tisuća divljih pataka, gusaka, bijelih, sivih, malih i velikih čaplji, gnjuraca, roda, i još četrdesetak porodica sa preko sto vrsta ptica.

Uz lijevu stranu ceste do horizonta prostire se šuma. Malobrojni kormorani iznad jezera Sakadaš i poneki labud u plitkom kanalu uz cestu. Nema vode. Nema ribe. Nema promatrača ptica. Ne miriše bara. Automobili i motori jure po cesti kroz Park prirode brzinom višestruko većom od dozvoljene. Iza njih ostaju  zgažene zaštićene vrste žaba,  zmija, kornjača i ježeva.

Na gotovo 600 hektara nekadašnje vodene površine Ribnjaka, prekrivene lopočima, okružene šašem,rogozom i irisom, gdje su se do 2006.godine gnijezdile ptice močvarice, sada raste gusta šuma vrbe, grmoliko raslinje i drač. Nema više Ribnjaka Podunavlje, najtraktivnijeg turističkog i ornitološki najvrijednijeg dijela Parka prirode Kopački rit. Uz cestu iznad Ribnjaka postavljene su informativne ploče sa fotografijama jata ptica u letu i slijetanju na vodu – uspomene su to na nekadašnji ornitološki raj.


  Nimalo edukativna slika za Park prirode Kopački rit, koji je uvršten  u Ramsarski popis močvarnih staništa, sastavni dio NATURA 2000, Ekološke mreže,  od ožujka 2011. Regionalnog parka Mura-Drava i budućeg Rezervata biosfere Mura - Drava - Dunav u sklopu UNESCO-ova programa "Man and biosphere".

Ribnjaci Podunavlje, u sastavu IPK Belja, nekad najvećeg prehrambeno poljoprivrednog kombinata u Hrvatskoj, presušili su. Koriste ih lokalna lovačka društva  kao svoja lovišta.

Iako poznat po milijunskim donacijama nogometnim klubovima Dinamo i Hajduk, bogataš i vlasnik Agrokora i Belja, gospodin Todorić, nije namjeravao donirati novce za opstanak Ribnjaka, i tako sudjelovati u spašavanju stotina tisuća ptica močvarica, poklanjajući im vodu, neophodnu  za njihov opstanak. Prilikom kupovine cijelog kombinata Belje, odmah se odrekao Ribnjaka Podunavlje, opravdavajući se  da su oduvijek bili „državni“-nikada Beljski, te ih se ne može kupiti.

 Eko aktivisti protiv krivolovaca - borba za zaštitu ekosustav Ribnjaka Podunavlje


IPK „Belje“, otvorilo je Ribnjak Podunavlje 1963. godine, na 517 hektara, u prirodnim uvjetima između vodoobrambenih nasipa unutar Kopačkog rita. U sušnijem periodu ribnjačarske table dopumpavale su se vodom iz okolnih kanala uz pomoć tri crpne pumpe, kojima je upravljala nekadašnja Vodogradnja, odnosno Hrvatske vode. Za vrijeme visokog vodostaja Dunava i Drave, pumpama se regulirala voda, pa je Ribnjak bio akumulacija. Mrjestilište ribe, sagrađeno 80-tih godina, bilo je najveće i najmodernije u Europi. Na Ribnjaku je radilo i dvadesetak ribara iz Kopačeva, sela koje se rubnim dijelom naslanja na Park prirode a u kojem živi mađarska nacionalna manjina. Ribe je bilo dovoljno i za tržište i za prehranu desetina tisuća ptica močvarica koje su živjele u ekosustavu Ribnjaka.

Nakon 1995.godine i vraćanja područja Baranje u državni okvir Hrvatske, Ribnjaci su nastavili raditi u sustavu IPK Belje, a zbog brojnog ptičjeg fonda koji se hranio ribom, postali su krivolovački „el dorado“. Uz talijanske, domaći lovci i krivolovci na ptice močvarice nisu štedjeli municije. Često su dolazili i generali i vojni zaslužnici, poput šefa Hrvatskog Lovačkog saveza, generala Đečaka. Dio ubijenih ptica švercao se u Italiju , gdje na „čarobnim jelovnicima“ dosežu cijenu od 100 eura po porciji! Inspektori zaštite prirode i policija „kasnili“ su sa hvatanjem lovaca, pa se pretpostavljalo da se radi o dogovorenom poslu.

Od jeseni 1996.godine članovi i članice ekološke udruge „Društvo za zaštitu prirode Slavonije i Baranje“iz Osijeka svjedočili su čestim masakrima ptica močvarica, pa su u proljeće 1998.godine pokrenuli kampanju za zaštitu Ribnjaka Podunavlje kao ornitološkog rezervata i njihovo pripajanje Parku prirode. Pod pritiskom kampanje, u lipnju 1998.godine Državna uprava za zaštitu prirode RH, donijela je privremeno rješenje o uvrštavanju Ribnjaka Podunavlje  kao vrijednog ornitološkog područja, u granice Parka prirode, obavjestivši upravu Belja, općinu Bilje i Osječko-baranjsku županiju o novoj situaciji. Tada je na Ribnjaku boravilo 41 porodica, 117 vrsta ptica, od kojih je 77 vrsta zavičajnih  gnjezdarica, 34 su bile redoviti gosti, 6 vrsta sa naznakom rariteti. Najveći broj  gnijezda imala je ugrožena vrsta patke njorke.

U ime države, ingerencije nad Ribnjacima dobila je Javna ustanova Parka prirode Kopački rit. Korisnici tog područja ostali su isti kao i prije: IPK Belje, Hrvatske šume, Hrvatske vode, općina Bilje,  pa je to otežavalo rad zaštitara prirode.

Ribnjaci šapatom padoše


Izbjegavajući zakonsku proceduru u periodu od 1998. do 2005.godine, poglavarstvo Osječko-baranjske županije nije pokrenulo stručni postupak na temelju koje bi hrvatska vlada dodijelila Ribnjacima Podunavlje status ornitološkog rezervata. Nakon isteka 10 godina, rješenje o zaštiti radi ornitološke vrijednosti je isteklo, a Ribnjaci su ostali samo „neželjeni“ dio Parka prirode.

Ujesen 2005.godine, na Ribnjaku je zimovalo oko 70.000 ptica. Ribnjak Podunavlje je u svojoj tišini konačno presušio je 2006.godine, jer mu je obustavljeno dopumpavanje vode. U proljeće 2007.godine suho dno ribnjaka već je obrastala  ritsko- močvarna  vegetacija i bijela vrba. Umjesto gniježdenja ptica močvarica, u  obrasle šumarkom Ribnjake dolazila je divljač. Kako bi spriječili nekontrolirani odlazak divljači u Ribnjake i dalje u tuđe njive, uprava Parka prirode ogradila se fizički i moralno od tog prostora žicom zvanom „električni pastir“.

Isušivanje 600 hektara vodene površine unutar Parka prirode uprava Parka u izvještajima opravdavala je posljedicama klimatskih promjena i sušnim razdobljima. Udruga ekologista „Fluvius“, pokušavala je od 2006.do 2010.godine redovno izvještavati županiju i nadležno Ministarstvo kulture o nestajanju najvrijednijeg močvarnog staništa zaštićenih ptica u Kopačkom ritu. No, institucije su ignorirale upozorenja, usmjeravajući riješenje situacije ka upravi Parka prirode kroz realizaciju njihovog Plana gospodarenja Kopačkim ritom.

U „Izvještaju o stanju organiziranosti lovstva i ribolovstva na području Osječko-baranjske županije“, u rujnu 2010.godine, županijska je vlast konstatirala je  „da Ribnjaci Podunavlje nisu u funkciji proizvodnje već nekoliko godina jer novi vlasnik Agrokor nije našao poslovnog interesa za ovu ribnjačarsku proizvodnju. Sada to je stanje koje svakako utječe i na bioraznolikost Parka prirode Kopački rit.“

Misterija vlasništva Ribnjaka Podunavlje

Nakon isušivanja Ribnjaka, pokradena  je i uništena je upravna zgrada ribnjačarstva. Demontirani su i odveženi željezni dijelovi pumpnih stanica za reguliranje i dovod vode na ribnjačarske table. Nikome od korisnika unutar Parka prirode još ni danas „nije poznato“ gdje su završili teški željezni dijelovi. Ni policija nije imala saznanja o počiniteljima, iako je načinjena višemilijunska šteta unutar granica zaštićenog područja. Po svoj prilici, dijelovi pumpi završili su na crnom tržištu željeznog otpada!

Zbog načina privatizacije IPK Belje je postepeno propadalo, a  početkom 2005.godine za iznos od „jedna kuna + svi dugovi“ kupio ga je Ivica Todorić, vlasnik prehrambenog koncerna Agrokor i trgovačkog lanca Konzum.

Već u tijeku pregovora oko kupovine IPK Belje, Agrokor je presudio Ribnjaku, iako su svi koji su uključeni u prodaju IPK Belje bili upoznati činjenicom da je Ribnjak zaštićeno područje ornitoloških vrijednosti, koje se ne smije ničim devastirati. Na upit aktualnoj upravi Agrokora/Belje o njihovom sadašnjem odnosu prema Ribnjacima Podunavlje, i eventualnom ulaganju u njihovu obnovu, odgovorili su da „Agrokor nema s tim ništa jer Belje ne koristi  koncesiju za Ribnjake još od 2004.godine“.

Iako ne postoji nikakav pisani trag kojim se odlučuje o isušivanju, definitivno je da je Ribnjak prešao u drugačije ekološko stanje u trenutku kada ga je Agrokor/Belje „prepustio“ na raspolaganje općini Bilje, odnosno državi.

Po Zemljišnim knjigama, Ribnjak je u vlasništvu države, dio Parka prirode, u nadležnosti uprave Parka i općine Bilje. Aktualna ravnateljica Parka prirode, Vištica Biserka, opovrgava ingerenciju ,prebacujući je na općinu Bilje. Ružica Bilkić, HDZ-ova načelnica općine Bilje nije htjela niti razgovarati o temi Ribnjaka. Po riječima njenog zamjenika, iz redova Demokratskog saveza Mađara, ona bi najradije rasprodala čestice Ribnjaka kao zemljište, po mogućnosti građevinsko, ali za sada joj to zakon ne dopušta.

Apsurdnost vlasništva nad Ribnjakom završava u Prostornom planu Parka prirode Kopački rit, kojeg je 2006.godine usvojilo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH. Na 51. stranici tog „plana piše kako Ribnjak Podunavlje „pripada PIK-u Belje-poljoprivreda Mirkovac“.  Na kraju se očitovalo i Ministarstvo kulture, naglašavajući da je Ribnjak sastavni dio Parka prirode te da Javna ustanova Park prirode Kopački rit vodi brigu o njima. Čini se da je Ribnjak Podunavlje ničiji.

 Šarlatanska i komercijalizirana zaštita prirode

 Hrvatska je prema međunarodnim konvencijama obavezna štititi ugrožene i rijetke ptice močvarice i njihova staništa. Zato krivicu za ekocid na Ribnjacima Podunavlje najviše snosi hrvatski državni aparat, a ostatak krivnje  jednako dijele Agrokor/Belje, Javna ustanova za upravljanje Parkom prirode Kopački rit, Osječko-baranjska županija, općina Bilje, ali i lokalna ekološka udruga“zelenih“ koja provodeći europske  projekte održivog razvoja i izgradnje lokalnih kapaciteta za provedbu NATURA 2000 nije nikada po svojoj savjesti reagirala na ovu ekološku katastrofu unutar zaštićenog područja Parka prirode Kopački rit.

U upravi Parka prirode Kopački rit žale što je ornitološko bogatstvo otišlo u nepovrat, ali ne podržavaju stav o namjerno devastiranju, odnosno isušivanju Ribnjaka. Damir Opačak,stručni suradnik u upravi smatra da su sve bile „okolnosti, gospodarska situacija i nemar pravnih osoba“. Ravnateljica Vištica opravdava nastalo stanje svojim pokušajima da kontaktira Agrokor/Belje, Ministarstvo kulture i Osječko-baranjsku županiju, no nije naišla na razumijevanje i podršku.

Lovišta i gateri u Ribnjacima


Zahvaljujući snažnom utjecaju naoružanih šumara i umirovljenih  ratnika, u Baranji i okolici Osijeka stvorena je čitava para-vojska naoružanih lovačkih družina. Lovstvo je proglašeno najjačim adutom kontinentalnog slavonsko-baranjskog turizma. Županija godišnje izdvaja oko 2 milijuna kuna za razvoj lovstva. Tako je 2008.godine osnovala zajednička lovišta, dobivši od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, rješenje i odobrenje za aktivaciju lovišta na području bivšeg Ribnjaka. Ako se pogledaju lovni cjenici, profitabilnija su lovišta nego uzgoj ribe i čuvanje ptica močvarica!

 Od lovne sezone 2008. godine bivši ornitološki raj Ribnjaka označen je tablama Lovište XIV/184-Kopačevo i Lovište XIV/185 –Vardarac. Oba lovačka društva imaju županijsku koncesiju na 10 godina za godišnji iznos zakupa od 8.500 kuna. U selu Kopačevu lovačko društvo sazidalo je poveći lovački dom, naravno, bez građevinske dozvole. U poglavarstvu Osječko-baranjske županije potvrdili su da je to lovačko društvo dobilo suglasnost od Ministarstva kulture za lov u zaštićenom području Kopačkog rita jer su zadovoljili uvjete zaštite prirode!  Uvjeti zaštite prirode za lovišta su –tajna!

Državni tajnik Zoran Šikić opovrgao je navode Osječko-baranjske županije, ali podsjeća da neki propisi dozvoljavaju postojanje „mrtvog“ lovišta. Tako su lovci iskoristili rupe u propisima o zaštiti prirode i i električnog pastira oko bivšeg Ribnjaka organizirajući „gater“ za divljač, koju u vrijeme lova potjeraju prema Tikveškim lovištima.

U međuvremenu Ribnjaci Podunavlje, pretvoreni u „zajednička županijska lovišta“, kao sastavni dio Parka prirode Kopački rit, automatizmom su uvršteni u Rregionalni park Mura-Drava, program NATURA i Naionalnu ekološku mrežu. Je li to još uvijek ornitološki vrijedno barsko područje ili više uopće  ne postoji - to ni hrvatske ni europske instistucije još nisu provjerile.

Kvazi obnovom do besplatnog građevinskog materijala

Hrvatske vode su manji korisnici dijela Parka prirode Kopački rit (oko 7%). Pripremili su realizaciju globalnog IPA EU projekta revitalizacije vodenih površina Drave i Dunava,  u kojem je i obnova Ribnjaka Podunavlje. Obnova podrazumijeva rekonstrukcije obrambenih  poplavnih nasipa u Parku prirode, te dovlačenje vode na petnaestak hektara Ribnjaka. U tom bi bazenu  izradili „Disneyland-waterland“ s plutaljućim otočjem od trske i blata, s ponekom vrbom i trstikom za možebitne kormorane koji se ne bi uplašili ovih instalacija, za koje Hrvatske vode imaju spremnih više od 10 milijuna kuna!  Pokusnu sječu i čišćenje nekoliko stotina prostornih metara Hrvatske vode radile su u kolovozu 2011.godine.

No, iza kulisa „obnove“ Ribnjaka Podunavlje  krije se izvlačenje zemlje i pijeska, materijala kojeg Hrvatske vode trebaju za održavanje i krpanje poplavno-obrambenih nasipe. Materijal je besplatan ako se iskopa iz Ribnjaka na planiranoj dubini od 1,60 cm. Kako je novim usklađenim EU propisima zabranjena eksploatacija pijeska iz Dunava i Drave, građevinske tvrtke su „na sto muka“.Gradnja Koridora 5C i njegove infrastrukture traži ogromne količine materijala. Zato su tu Hrvatske vode, koje smiju kopati i trgovati sa iskopanom zemljom i pijeskom.

Dakle, iskrene odluke za ponovnim uspostavljenjem ekosustava Ribnjaka Podunavlje kao ornitološki vrijednog područja-nema. Ribnjak je zauvijek mrtav. Za obnovu takvog ekosustava treba proći najmanje 5 godina, ali uz redovni dotok vode, stručni monitoring i poštivanje strogih ornitoloških propisa.

Staništa ptica močvarica pretvorena su u gatere i lovišta. Na svojem prolasku kroz Kopački rit ptice se više nemaju gdje odmoriti i nahraniti. Očito je da se radi o još jednom primjeru nemara države Hrvatske za svoje prirodno bogatstvo i licemjerstva pred licem EU.




2 komentara:

Anonymous mira kaže...

..a priča traje...i traje... još se sječam duela Brne i nekih drugih..

2. studenoga 2011. u 13:31  
Blogger tona kaže...

Rijeka Mura općenito je zanemarena u odnose sa susjedima Mađarima.Njezin tok susjedi bolje koriste u svoju korist a malo ulažu.
Ovim putem nebi htio zanemariti pojavu komaraca ćiji uzrok znamo.Postoji riba gambuzija koja jede larve komaraca i na tom planu ništa se ne radi.Ako želimo turizam onda svakako udruženim snagama moramo pronalaziti kvalitetna rješenja.Tona

4. rujna 2016. u 23:33  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica