Okolišno novinarstvo

Okolišno novinarstvo je na listi opasnih pothvata, uz novinarstvo koje razotkriva organizirani kriminal. Jer, plansko isrcpljivanje prirode, uništavanje ekosustava i života u ime grabeži i profita jest organizirani kriminal. U Hrvatskoj se okolišno novinarstvo pojavilo samo na trenutak, ali nije uspjelo opstati u mainstreamu.

četvrtak, 23. lipnja 2011.

Grad Osijek u raljama amaterizma i rukama diletanata

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda

Znanost i struka kažu: „urbana ekologija je interdisciplinarno područje koje uključuje međusobno razumijevanje težnje gospodarstveno-političkog sektora za širenjem i građenjem i civilnog, građanskog sektora koji prirodno teži estetski, zdravstveno i  sigurnosno uređenom i održavanom okolišu, životnoj sredini ili urbanom krajoliku. Urbana ekologija ima duboke korijene u sociologiji, geografiji, urbanističkom planiranju, pejsažnoj arhitekturi, ekonomiji, klimatologija, javnom zdravstvu, ekologiji. Po nekim stručnjacima, urbana ekologija zasniva se i razvija na kritici arhitekture i urbanističkog planiranja, koje u svakom slučaju teže ka nadjačavanju okoliša.“

 Nepoštivanje njenih preporuka i neprimjena njenih principa dovodi do devastiranja okoliša izgradnjom, građenjem, a to je društveni i duhovni poremećaj, koji se tek kao posljedica ostvaruje u okolišu. Zato se na primjeru Osijeka, kao manje urbane zajednice, mogu pratiti i zapisivati uzroci poremećaja, pratiti ih kroz kroz društvene „mehanizme i strukture“, odnosno lokalnu vlast, ponudu lokalne politike, programa , ostvarivanje projekata, aktivnosti civilnog društva, rad administracije, i slično. To je neophodno potrebno, jer, nakon užasa devastacije neminovna je blagodat sanacije učinjenih šteta. 
Smotra zdravog života u zdravom Osijeku-gradonačelnik
Najveće urbano područje i administrativno središte istočne Hrvatske je grad Osijek. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća grad je bio industrijsko i trgovačko središte, čvorište željezničkih puteva na sve četiri strane svijeta. Sveučilište je razmjenjivalo studente i studentice svih boja i rasa, a kulturne manifestacije likovnog i kazališnog sadržaja bile su dio osječke svakodnevnice.

Od kraja osamdesetih, kroz Domovinski rat pa sve do danas Osijek je izložen  devastaciji, rušenju i uništavanju prirodnog i urbanog okoliša, demografskoj devastaciji, degradaciji parkovne arhitekture, industrijske spomeničke vrijednosti, kulturnog ubijanja u pojam. Čini se da je to bio nagovještaj onoga što je grad dočekalo nakon rata. Upropaštavanje tipične kontinentalne strukture grada, izgrađivanjem plavih, ljubičastih i žutih ružnih „kocki“ od 4, 5 i više katova, zatvaranjem Dravskih vizura i otvorenih obala, unošenjem „egzotičnih“ vrsta hortikulutrnog bilja u javne prostore tradicionalnih parkova, te nebriga lokalnih desničarskih vlasti za urbanu ekologiju- uništilo je Osijek više nego sam rat.


Baloni lebde po gradu

Mnogima se na prvi pogled čini kako je  građanstvo Osijeka mirno i spokojno, nešto usporeno, naprosto lebdeće. Ali, to je samo privid, jer izvornih Osječana i Osječanki gotovo da i nema, a novi ljudi definitvno su slabo razvijenog mozga, kao da su prošli kroz proces dobrovoljne lobotomije, pa im je nakon umrtvljavanja mozga u glave upuhan zrak. Oni nisu niti spokojni niti bezopasni, čak naprotiv. Tako praznoglavi balonoglavci nasrću na ostatak građanstva, nameću se i psihički, i fizički, a bogme i politički. Ako im se suprotstavite, pukne im balon u glavi, a ljepljiva tekućina vas može poprskati. U tom slučaju ste omađijani, postajete isti kao i balonaši. 
Ostaci drvoreda
Čini se da su tako su prošli gotovo svi osječki političari i političarke: poprskani otrovnom tekućinom balonaša, pomiješale su im se misli, stavovi, orjenatcije i programi, pa Esdepe dijeli vlast sa totalno nemuštom strankom Hadeesesbe, koja se nekoliko puta odrekla države ne priznajući „njihove zakone i sudove“ jer su zatvorili njihovog vođu B.G. Progresivni Zeleni i napredni Haenesovci slijedili su primjer ljevičara ujedinivši se sa desničarima i regionalistima, a jedina opozicija je politička opcija koja upravlja državom-Hadeze. U toj naopakoj i bolesnoj situaciji, logično je da ne može biti zdrava životna sredina, a niti odnos prema urbanom okolišu i životnoj sredini općenito. Tako je u samo u jednoj godini u Osijeku bez nekog posebnog razloga posječeno preko 1000 stabala, osakaćeni su perivoji i nestale cijele aleje. Odlučivanje o sakaćenju parkovne arhitekture, ne donosi struka, nego gradska uparva u dogovoru sa komunalnim poduzećem Unikom. Tko ima „veze“može im se direktno obratiti, pa spretni momci s motorkama stižu brže.

Spomenička katastrofa

Jedan od osnovnih elemenata grada , time i urbane ekologije, kulture života u gradu, i tako dalje- jesu spomenici, monumenti, smješteni u gradski okoliš, prigodno, povijesno ili kulturno. Pri spomeničkoj arhitekturi glavnu riječ ima struka. Zajedno sa degradacijom zelenih površina i parkova, Osijek, nekad višestruki nositelj državne nagrade „Zelena vrpca“, doživio je uništenje izgrađivanjem iz kojeg je izbačen umjetnički proces, planiranje, uključivanje javnosti u odlučivanje, prihvaćanje mišljenja građana.


Nekadašnji spomenik žrtvama fašizma u perivoju K.Tomislava


Za vrijeme rata i netom nakon njega, uništavani su svi nemoralni spomenici, koji su imalo podsjećali na premračno doba jugokomunističke diktature proletarijata i umirovljenih partizana, tj. boraca NOB-a. Pod okriljem noći grupe mladih desničara dizale su u zrak spomenike poznatih kipara.Tako je nastradao monumentalni antifašistički spomenik autora Nikole Kečanina, postavljen u Parku Kralja Tomislava, na čijem su postamentu bili uklesani stihovi A.Šantića: „ I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama“. Nije bolje prošao ni spomenik od ljevanog željeza s brončanom oblogom, djelo akademskog kipara Sušca iz Osijeka, posvećen povijesti hrvatske obitelji i obilježavanju proboja jedne komunističke ćelije, kojom prilikom su ustaše strijeljale cijele obitelji donjograđana. Spomenik, postavljen u sredinu kružnog rondela, na čijem su postamentu bila ispisana imena strijeljanih, krasio je ulaz u osječku  Tvornicu šećera i konditora Kandit. Onda je slavonski gubernator ( ne onaj koji je u zatvoru, nego onaj koji još vlada) poželio spomenik locirati, razrezati, transferirati u nepoznatom pravcu.

Pobjednici dižu zastave i spomenike, kaže narodna. Kad  se u Osijeku trajno ustoličila desničarska vlast, počelo je ispoljavanje kulturnih smatranja lokalnih političkih vođa. Prvi je bio Anto Đapić, koji je dao ukloniti „građanski“ Ružičev spomenik „Grupa građana“ sa glavnog osječkog trga, te je postavio spomenik po svojoj mjeri: ogromnog neukusno izrađenog i svake estetike lišenog lika Ante Starčevića, nazvanog Hulk Reper. Proces odlučivanja i odabira umjetničkih ponuda prijedloga spomenika u čast Anti Đapiću, odnosno Starčeviću bilo je silovanje građanstva i umjetnosti, bezobrazna najava budućeg odnosa gradskih vlasti prema umjetničkim vrijednostima, ali i prema urbanoj ekologiji općenito. 

Obilježavajući dvadest godina od početka rata i Dan državnosti 2011, osječka gradska vlast pod vođstvom fancy gradonačelnika Bubala,  postavlja novi spomenik po svom ukusu. Glavni umjetnički menadžer je izvjesni Kolobarić, predsjednik osječkog ogranka HVIDR-e. Struka nema pojma što se događa, ali nemaju pojma ni građani i građanke. Jednog jutra, u dane ljetnog solsticija, osječkim je ulicama na „labudicama“ provozan jedan veliki tenk T55. Istovaren je na glavnom osječkom raskršću Vukovarske i Trpimirove ulice, gdje se ukrštaju ceste kojima se ulazi i izlazi iz grada, na sve četiri strane svijeta. Potom je došao bager i na livadi ispred dugačke peterokatnice počeo kopati rupu. Onda je vozač uvezao tenk u tu rupetinu, ugasio motor, razmontirao ga, izvadio iz tenka i ubacio u kabinu tegljača, rekao okupljenima“Bok, dečki“, te okrenuo prema Zagrebu, odakle je i dovezao željeznu grdosiju. 
  
Tenk je samo dio instalacije, jer se na njega zavarila i olupina crvenog Fiata 750, popularnog „fiće“. Menadžer i idejni izvođač ove željezne instalacije htio je trajno obilježiti sjećanje na dan kada je bivša JNA još rulala tenkovima po ulicama Osijeka, pa na tom raskršću pregazila crvenog fiću, ostavljenog na cesti kao moguća prepreka tenku! Istina, ta fotografija s početka Domovinskog rata obišla je cijeli svijet, no spomen obilježje se moglo napravit umjetnički, simbolično i simpatično. Ovako, fašističko silovanje građanstva kroz naturavanje svojih osobnih frustacija  izaziva zgražanje i podsmjehivanje.

No, što je-tu je. Gradska uprava, gradonačelnik i njegova svita, cijela vladajuća politička opcija Hadesesbea dovoljno su obrazovani i umjetnički opaljeni da sebi dopuste luksuz ignoriranja mišljenja građana i građanki. Ista situacija kao sa Đapićevim Hulkom na glavnom trgu.

Brendiranje grada

Grafit na zidu na ulazu u Osijek
"Šetač" pred "radijatorima"
Uz grafit „Osijek-nepokoreni grad“, na starom zidu na drugoj strani raskršća Trpimirova-Divaltova, uz spomenik instalaciju  „Tenk+Fićo“, monument  Hulk Reper na glavnom trgu, nalaze se i nezaobilazni ogromni željezni stupovi u centru grada-također spomenik Domovinskom ratu, originalno nazvan „Vrata“, a posprdno  „radijatori“.
„Radijatori“, koji su prilikom gradnje izazvali pobunu stanara i stanarki okolnih zgrada i svađu jedne bivše ekološke udruge sa istim likovima iz HVIDRE,  zaklonili su skulpturu Augustu Cesarcu (popularni Šetač), kojeg je Stjepan Gračan još 1974.godine izradio za tada novo osječko naselje Blok centar. Također je postavljanjem te željezne instalacije, nabavljene „preko veze“ iz jednog njemačkog skladišta brodogradilišnog otpada, zatvorena prirodna pješačka transverzala između dvije glavne osječke ulice: ulice Republike i Kapucinske, a koju su ostavili slobodnom urbanisti i arhitekti u sedamdesetima, prilikom izgradnje Blok centra.  

Ono što je bolno u spomeničkim aktivnostima Osijeka jest da se šloseri, armirači i automehaničari bave urbanizmom i umjetnošču, a drvosječe hortikulturom i parkovnom arhitekturom, dakako, „preko veze“ svojih političkih istomišljenika. Istovremeno, u sklopu Sveučilišta radi  Umjetnička akademija u Osijeku, jedina umjetničko-nastavna sastavnica koja je 2004. godine dobila dopusnicu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske za rad. Odjel Likovne umjetnost dao je već 6 generacija mladih likovnjaka, koji su se razbježali iz Osijeka, jer ovdje zaista nemaju što raditi!

Slijedeći strah preostalog građanstva kojeg ni rat nije toliko poplašio kao ovi balonaši jest prijedlog za „brendiranje“ grada: imamo zid sa grafitom, tenkić s fićekom, željezne radijatore, najprepoznatljivije simbole obrane grada, a to je temelj za dobar brend našeg nepokorenog grada, kažu autori i podstrekači ovih „spomeničkih“ gluparija. Naime, ovi će se prizori uskoro naći na majicama, kapama i sličnoj „turističkoj“ osječkoj robi.

Osijek se zapleo u niz mreža

S druge strane, iluzionistički nastrojena gradska i županijska vlast živi u svome svijetu.
Pojedinci iz ovih uprava uspjeli su iskoristiti svoja putovanja „iz projektnih aktivnosti“ kako bi Osijek uključili u razne mreže: održivih gradova, zdravih gradova, energetsko učinkovitih gradova i slično. Normalno je da su na taj račun digli mnogo novaca kroz mnogo projekata, isto kao i županijska razvojna agencija.

Jedino što nitko ne može proniknuti kamo odlazi taj novac, jer Osijek, na cca 90 tisuća stanovnika  ima 8.900 nezaposlenih (u Osječko-baranjskoj županiji ih je 34.000) , 750 socijalno ugroženih obitelji bez prihoda, oko 3000 kućanstva još nema osnovne higijenske uslove života, broj oboljelih od srčanih bolesti i moždanih udara raste iz godine u godinu , dočim je Osijek epicentar alergijskih oboljenja izazvanih ambrozijom!

Otvoreno je i pitanja uloge i značaja civilne scene i udruga u Osijeku. To također spada u urbanu, li ponajviše u socijalnu ekologiju. Udruga ukupno ih ima 782: 22 ekološke,117 kulturnih i umjetničkih,57 zdravstvenih,12 duhovnih,13 zavičajnih,54 gospodarske, 23 hobističke, 19 humanitarnih, 8 informacijskih, 18 manjinskih, 43 za zaštitu žena, djece i obitelji, 22 prosvjetne, 34 socijalne, 75 tehničkih, 37 domovinskog rata, 12 za zaštitu prava građana, 16 znanstvenih i 200 raznih, koje se bave svim i svačim. Dio udruga ima otvorene telefonske linije (SOS telefon, Zeleni telefon) čiji rad plaća grad Osijek kroz projekte, no javnog efekta tih „telefona“ nema.  Mnoge od nabrojanih udruga umrežene su sa drugim organizacijama u europskim državama, te zgrću dobre novce za svoj opstanak, iako od tih silnih projekata i novaca građani i građanke Osijeka zaista nemaju ništa.

Sve to govori da o gradu Osijeku i njegovom građanstvu nitko ne vodi brigu. Tako se u ovom slučaju ne može govoriti o napretku najvećeg grada istočne Hrvatske, održivom razvoju, urbanoj ekologiji slično, nego o laganom umiranju nekad lijepog i bogatog grada.
Potvrđuje to i primjer nekoliko umjetnika,znanstvenika i znanstvenica, koji osvajaju pobjede po svijetu, pronoseći ime svog grada a gradski vladari im uzvraćaju ignoriranjem i šarolikom ponudom diletantizma. 

1 komentara:

Blogger Zoran Ostric kaže...

Osijek - pokoreni grad. Na rubu horizonta. :(

3. srpnja 2011. u 04:56  

Objavi komentar

Pretplatite se na Objavi komentare [Atom]

Veze na ovaj post:

Stvori vezu

<< Početna stranica