Pokladni slavonski konjanci

Jedna od specifičnosti  dijela Slavonije koji se proteže duž rijeke Save, odnosno područja zvanog Vojna Krajina, duž nekadašnje granice s Turskim carstvo, jest održavanje narodne tradicije, očuvanje narodne kulturne baštine, običaja, nošnji, pjesme. U današnje vrijeme, kad se Hrvatska sprema postati dio Schengenskog prostora, stanovništvo ovog dijela Slavonije sve više osnažuje svo etno identitet. 

Mnogo sačuvanih običaja vuče korjenje još iz vremena kad su na ovim područjima živjeli Kelti, Rimljani, Slaveni i druga povijesna plemena .  Kako su jedni druge natjeravali , zauzimavši prostore prethodnika, tako su ostajali dijelovi običaja, religije, pučkog vjerovanja. To dokazuje pravo bogatstvo arheoloških nalazišta na kojima su izgrađeni današnjih gradovi i sela i posavskoj Slavoniji.

Narodni običaji koji su utemeljeni na prirodnim mijenama povezani su sa zimskim solsticijem, ljetnim ekvinocijem, izmjenama  jeseni i proljeća.

Krajem zime,u veljači, održavaju se poklade, maškare ili fašenjki.  Izvorno, maškare su imale zadatak poplašiti zimu, kako bi ona konačno otišla, a ljudi i stoka, koji su najmanje dva mjeseca bili zatvoreni u svoje nastambe i koristili spremljenu zimnicu,  počeli sa pripremama za proljetne dane.

Tradicija koja se održala stoljećima, a najčešće se spominje  od vremena vojne krajine, jest pokladno jahanje. Kako piše u povijesnim knjigama, tadašnji su graničari uzjahali svoje konje, prvi puta nakon dugačkih zimskih dana, te pošli noseći svježu hranu i piće, u smjenu i obilazak svojih  drugova koji su prezimili čuvajući granicu na Savi od navale Turaka. 

 

U selima su konjanike povratnike iz zimske smjene, čekale  njihove obitelji. U znak dobrodošlice, žene i majke kitile su prozore i kapije ručnicima i drugim vezeninama, a muškarci su pripremali štale za umorne konje i  pučku veselicu sa obiljem hrane, pića i glazbe.

Upravo je posavski dio Slavonije , bivša „vojna krajina“,  sačuvala tradiciju uzgoja i brige o konjima, lipicancima, hladnokrvnjacima i posavcima, a u Đakovu je smještena i državna ergela lipicanaca. Također se ovaj kraj, od Đakova, preko Slavonskog Broda, do Županjei Babine Grede odlikuje izuzetno bogatom i sačuvanom narodnom nošnjom. Elementi iz nošnji, poput zlatoveza ili šarenica prsluka i tkanih marama, već su primijenjeni  u kreacijama  hrvatske modne industrije.

Pokladno jahanje, koje se organizira u ime tradicije, završava nekoliko dana pred početak korizme i pripremanja  za katolički blagdan Uskrsa.  U mnogim selima Brodsko-posavske županije održava se već desetak godina, a  ove je veljače finalna pokladna konjica organizirana u selu Ruščica. Ovo selo je poznato i po osnovanom Centru za zbrinjavanje zaštićenih životinja,  azilu za zaštićene  divlje svojte životinja, nastradale ili zaplijenjene prilikom međunarodnog krijumčarenja.

Pokladna konjica prolazi svim većim ulicama u selu, pa je tako bilo ove godine i u Ruščici.  Uobičajeno je da se na nekoliko mjesta u selu organiziraju tako zvane postaje. Vjerojatno se taj običaj „postaja“ sačuvao još od vremena smjene graničara, jer  su se gozbe i slavlja priređivale u dvorištima pojedinih kuća u koje su se graničari vraćali nakon smjene. Na  „postajama“ se jahačima i svim gostima nude slavonske delicije, izobilje jela i pića, uz  pjesmu i tamburašku glazbu. 

No, izobilje vina i rakije i hladni zimski dan često izazovu ponekog jahača, koji  tada mora ostati „na zemlji“ , napustiti jahačku povorku, kako ne bi uznemirio konje. Naime, konji, kao i druge velike životinje, ne vole biti u društvu alkoholiziranih.     

Ove veljače u Ruščici,uz 109 jahača i jahačica konja lipicanaca, posavaca, međimurca, sportskih konja, rijetko viđenih noniusa,holštajna, pokladnu je povorku predvodio najveći konj Tornado, pasmine perscharon, kojeg imamo u Hrvatskoj. Mirni „bebač“, hladnokrvni Tornado nema ni tri godine, a težak je tonu i dvijesto kilograma. Kad naraste, bit će i tonu i sedamsto. Vlasnik ove prelijepe „grdosije“ i nositelja međunarodnih pobjedničkih pehara je Mirko Majsec iz Krapine.

Uz atraktivne pokladne jahače u Ruščici stao je i ministar poljoprivrede, Tomislav Jakovina, inače rodom iz susjednog sela Bukovlja.Iako su mu ponudili pomoć da uzjaše velikog Tornada, ministar Jakovina odlučio je samo stajati u njegovoj blizini, te se „sa zemlje“ ogledati za širokim suknjama  i šarenim kožnim prslucima u koje su se utegnule slavonske snaše.