Farme po europskim normama

Iz gospodarskih dvorišta u slavonsko-baranjskim selima još se uvijek šire mirisi amonijaka i fekalija, bez obzira što se ruralno područje unazad petnaestak godina dosta urbaniziralo. Taj smrad širi se iz svinjaca, štala i kokošinjaca, manjih i srednjih farmi.

Okvirna Direktva o vodama, usko povezana sa Nitratnom Direktivom, koje zajedno daju regulativu Objedinjenih okolišnih uvjeta (IPPC) , o kojima smo već informirali javnost, čine sustav propisa čijom primjenom se zaštićuje  voda od onečišćenja iz farmi,  uklanja neugodna miris i emisije amonijaka u okolinu, te u stočarski dio poljoprivrede uvodi visok stupanj sanitarno-higijenskih i zdravstvenih normi.

 Sektor poljoprivrede suočava se  velikim promjenama u sudjelovanju i utjecaju na okoliš i primjeni humanijeg odnosa za životinje koje se uzgaju u prehrambene svrhe. 

Dr.sc. Rober Spajić, direktor svinjogojstva u prehrambenoj korporaciji Belje/Agrokor, na radionici održanoj u Vukovaru, krajem rujna ove godine, namjenjenoj predstavnicima i predstavnicama svinjogojske i peradarske industrije, razjasnio je što  predstavlja IPPC direktiva za intenzivan uzgoj peradi i svinja.  To su postrojenja za  40 tisuća bilo koje vrste peradi, odnosno dvije tisuće tovljenika svinja preko 30 kg, te farme sa 750 mjesta za uzgoj krmača.

Da bi takve farme dobile Objedinjene uvjete zaštite okoliša,  moraju, osim ostalih uvjeta, ispoštovati Zakon o dobrobiti životinja. Nakon toga slijede uvjeti i preporuke propisane GAP-Dobrom poljoprivrednom praksom u uzgoju svinja i peradi, te uspostava farmskog managementa-gospodarenja u upravljanja.

Po prezentaciji dr.sc. Roberta Spajića, proces upravljanja i gospodarenja peradarskom ili svinjogojskom farmom zahtijeva stalnu obuku ljudi, precizno evidentiranje potroška energije (vode, struje, plina), potrošnje i kvalitete hrane i drugih potrebnih dodataka prehrani, te količine dnevne životinjskog otpada.

U dobar farmski management ubrajaju se i planovi za sprječavanje eventualnih emisija štetnih tvari i neželjenih događaja koji direktno oštećuju osobe, okoliš ili životinje na farmi.  Potrebno je izraditi programe održavanja i obnove tehničke opreme i strojeva unutar farme. Jedan od posebno važnih dokumenta je pravilan plan rada gnojovki, te način njihovog  pražnenje i apliciranja na zemljište.

Kontrolom i pravilnom prehranom životinja, u ovom slučaju svinja i peradi, na farmama (uredni obroci, hrana sa smanjenim postotkom aminokiselina i slično), organiziranim sustavom totalnog čišćenja najmanje dva puta tjedno, ugradnjom snažnih ventilatora ili sustava za provjetravanje, postiže se prvi korak za smanjenje emisija amonijaka u okoliš.

Nije samo zaštita okoliša bitna u ovom slučaju. Naime, sve do nedavno, dok nam EU nije zakucala na vrata farmi, veliki dio svinja  na farmama oslijepile su od amonijaka, te su često zbog sljepoće ozlijeđivane i ranjavane, imale inficirane rane po tijelu.

Emisije amonijaka

Mjerene emisije amonijaka u Hrvatskoj tijekom  2007. godini iznosila je približno 43 kt, a glavni izvor ove emisije je sektor poljoprivrede, s doprinosom od 91% ukupnoj emisiji amonijaka. Dozvoljena kvota amonijak za Hrvatsku, prema Uredbi o emisijskim kvotama je 45 kt, a prema Gothenburškom protokolu 30 kt. Obzirom da se stočarska industrija jača, očekivano je da smo se približili granici dozvoljenih emisija. Trenutno je u pripremi nova uredba kojom će se u Hrvatskoj uvoditi kategorija „onečišćivač u poljoprivredi“ na isti način na koji je uveden u industriji i u drugim područjima u kojima dolazi do onečišćenja okoliša emisijama u sastavnice okoliša. Princip koji se uvodi je sustav „onečišćivač plaća u poljoprivredi“ – kolika je emisija amonijaka iz poljoprivrede toliko će se plaćati za onečišćavanje.

Hrvatska planira malo jači udarac poljoprivredi, ukupno, što će se odraziti i na stočarsku industriju. Naime, kroz neke projekte koje su vodile konzultantske agencije, uz pomoć financijske potrpore Svjetske banke, izveden je zaključak da se cijela Hrvatska treba proglasiti zonom osjetljivom na nitrate, time i na sve emisije, poput amonijaka (kao razvijena Danska). Za našu poljoprivredu je to katastrofa, je u poljoprivredi, naročito u farmskom uzgoju životinja za hranu, još nije postignuta usklađenost s europskim standardima proizvodnje. Dakle, zahtijeva se (već sada kasnimo) modernizacija svinjogojstva, a Hrvatska još nije uspjela u većoj mjeri realizirati vlastiti Operativni program razvoja.

Preustroj domaćeg svinjogojstva i peradarstva pretpostavlja modernizaciju, ali i prestanak proizvodnje dijela malih farmi, te proširenje i intenziviranje većih farmi, koje pridonose konkurentnosti, povećanju iskorištenja kapaciteta i povećanju stupnja sigurnosti hrane i dobrobiti životinja, kao i gospodarenja otpadom.

Primjer  Nizozemske

Kao konzultanti u pomaganju oko objašnjenja i primjene IPPC i Nitratne Direktive, u Hrvatsku dolaze danski i nizozemski stručnjaci. Nizozemska je velika proizvođačica mesa, naročito peradi i svinja. ima oko 3.250 farmi, obveznica IPPC na kojima se uzgaja prosječno 4 tiduće svinja. Za uzgoj 100 milijuna peradi koristi 1.700 farmi, koje su obveznce IPPC direktive. Toliki broj postrojenja je veliko opterećenje za okoliš, tako da je sustav vođenja i gospodarenja tim farmama razvijen do najmanjeg detalja. Ono što je najvažnije-rješavanje životinjskog otpada, rješava se kroz sustav gnojovnica, na takav način da od tog otpada na kraju ne ostaje ništa: nakon proizvodnje gnojiva i bioplina, kruti ostaci odlaze u spalionice. Karel Van Bommel predstavljajući rad jedne prosječne nizozemske farme, naglasio je da bez dobrog komunikacijskog sustava unutar farme, ista  ne može niti raditi. To znači da je upravljanje farmom pod kontrolom kroz sustav mjerenja emisija amonijaka i nitrata, te se odmah može reguirati odstupanje od ustanovljenih normi. Također, važno je da se poštuju ekološke mjere i zone u okruženju oko farme, te propisi  o buci, potrošnji energije i odlaganju otpada, koje se ne smije odvoziti i odlagati izvan područja farme. Na primjer, ekološke zone oko farmi su dva kilometra, te se u tim gabaritima svakodnevno mjere parametri koji oštećuju okoliš, zrak ili ometaju ekosustav.

 Iako se na radionicama koje služe da bi se predstavnici i predstavnice poljoprivredne industrije ali i ministarstva zaštite okoliaš koje je zaduženo za praćenje propisa i izdavanje Objedinjenih okolišnih uvjeta, ne govori o ogromnim troškovima koji nastaju pri uvođenju svih spomenutih sustava i propisa, po riječima jednog konzultanta iz Danske, troškovi izgradnje spremnika za stajski gnoj iznosi i do 50 EUR po kubnom metru. To znači da izgradnja gnojovke za 3 tisuće kubika, koja se napuni za  šest mjeseci, košta 15 tisuća EUR. Takav trošak ulaganja, uz sve  opisane neophodne sustave, u Hrvatskoj mogu izdržati samo stočarske i prehrambene korporacije.